21 септембар 2011

MOLDOVJANU

ALPI U TRANSILVANIJI

Južne Karpate krase brojne litice koje se uzdižu kao kule sa nazubljenim vrhovima, razbacana planinska sela, a da je reč o pravoj divljini potvrđuje i veliki broj vukova i medveda, koje, srećom, nismo upoznali

Otkad su uvedene vize, odlazak u Rumuniju je znatno poskupeo (grupna staje 15 evra), ali obzirom na to da se lako dobijaju i da procedura ne traje dugo, putovanje na istok nam je i dalje dostupno.

Mapa lokacije planinskog vrha Moldovjanu

U Rumuniju se ulazi preko četiri granična prelaza, ali će vas svaki put dovesti do Temišvara, grada koji su u prošlosti gradili i Srbi i Rumuni.

Temišvar

Karpatske planine počinju Visokim i Niskim Tatrama, preko Ukrajine se spuštaju u Rumuniju, gde se dele na Južne, Centralne i Istočne Karpate, a kod nas se završavaju Vršačkim planinama.

Grejanje radi i leti

Sibiu, panorama grada

Od Temišvara putujemo ka mestu Sibiu, koje zbog brojnih istorijskih tragova zovu i Muzej na otvorenom, a zatim nastavljamo ka živopisnoj varošici Viktoriji.

Jezero Balea

Odavde do jezera Balea nas deli svega 8 kilometara, ali treba znati da se stenoviti transfagarski put koristi samo leti. Zimi se od podnožja do jezera, koje se šepuri na preko dve hiljade metara nadmorske visine, koristi žičara. U okolini jezera ima nekoliko hotela, meteorološka stanica i Gorska služba spasavanja, koja je retko kada bez posla. Od turističkih sadržaja treba pomenuti i srednjevekovni zamak Balea, ali vas prava avantura čeka na vrhu.

Južni ili Transilvanijski Karpati su dugi oko trista kilometara. Prošarani su glacijalnim jezerima, a veliko rudno bogatstvo se eksploatiše u brojnim rudnicima. Nema lednika, sve je obraslo zelenilom, ali je, ipak, najlepše doći leti. čak se i tada u hotelima uključuje grejanje, gosti se pokrivaju ćebadima, a planinari obavezno nose zimske vreće.

Zime su duge i hladne, ali zimske čarolije ne prestaju ni leti. napravljene su takozvane krpe od snega, koje uspešno zamenjuju smučarske terene, a veliki broj posetilaca nas uverava da je ovo omiljeno izletište mladih Rumuna. Ovde je, da podsetimo, prošle godine napravljen i prvi Ledeni hotel u Istočnoj Evropi.

Ove predele krase i brojne litice, koje se uzdižu kao kule nazubljenih vrhova, i razbacana planinska sela, a da je reč o pravoj divljini potvrđuje i veliki broj vukova i medveda, koje, na sreću, nismo upoznali. Pažnju nam je privukao i atraktivni zamak Podragu, podignut na 2.136 metara nadmorske visine, i istoimeno jezero, koje se smatra najdubljim u regiji Fagaraških planina.

Preko preče, naokolo bliže

Zamak Podragu na 2.136 metara nadmorske visine

Najviši vrh iznad jezera, Moldovjanu, doseže visinu od 2.545 metara. Do njega se stiže preko stenovitog grebena, ali su useci toliko duboki da se morate penjati i spuštati nekoliko puta. Od Planinarskog doma se ide uzbrdo, pravi se krug oko manjeg jezera i nastavlja dobro obeleženom stazom. Prelaz preko stena je osiguran čeličnim sajlama, koje pomažu prilikom pešačenja po klizavom kamenju.

Planinski vrh Moldovjanu visok 2.545 metara

Pratilo nas je tmurno vreme. Mestimično smo nailazili i na udubljenja nekadašnjih lednika, zaštićenih od sunca, a snega ima toliko da se jedva nakvase cipele. Put je naporan i ne zna se da li je teže pri usponu ili silasku. Jednostavno, toliko se puta penjete i spuštate da vam je skoro svejedno u kom pravcu idete. Ipak, sve vreme morate biti oprezni, jer mesta sa slikovitim nazivima, kao što je, na primer, Tri koraka do smrti, ima na pretek.

Čelična sajla pomaže prilikom pešačenja

Nakon puno peripetija, uskom stazom stižemo i do mesta sa koga se pruža prelep pogled. Doduše prizor je kratko trajao, jer se ubrzo vreme pogoršalo. Počela je da pada kiša, što je doprinelo da nam se grupa podeli na dva dela. Jedni su izabrali kraćim putem do jezera Balea, a mi smo se uputili drugim pravcem. Prošli smo pored Doma Crvenog krsta, brojnih katuna i stada ovaca, kojima kiša, očigledno, nije smetala. U jednom trenutku smo pogledali u pravcu planine i spazili neobičan prizor – grupa koja se razdvojila da što pre stigne do konačišta, sada je u vidu šarenih traka jurila u našem pravcu. Na visini je počelo da seva, a izložene čelične sajle su bile prave mete za munje i gromove.

Srećom, većih problema nije bilo i ubrzo smo stigli do asfaltiranog puta. A dalje, zna se, pešice sve do cilja – Doma i toplog kreveta.
Nevena Mihajlović
HORIZONT 10/06

Нема коментара:

Постави коментар