19 април 2012

SREMSKI KARLOVCI

ROMANTIČNA ŠETNJA ULICAMA PROŠLOSTI

Iako tragovi istorije "na svakom koraku" podsećaju na burnu prošlost, danas je to mirna i lepa vojvođanska varošica, Sa Fruškom gorom u zaleđu i Dunavom ispred sebe, dobrim saobraćajnim vezama i romantičnim ulicama, Sremski Karlovci su oduvek privlačili veliki broj posetilaca
Malo je varoši u Srbiji koja će vas tako lako i neprimetno vratiti u prošlost kao što su Sremski Karlovci.

Lokacija Sremskih Karlovaca

Kada dođete do centra, zastanete pored česme Četiri lava i pogledate oko sebe, imate utisak da je vreme stalo. Za trenutak zatvorite oči i pomislite da će svakog trena, tu iza ugla, naići fijaker sa damama u haljinama od muslina i sa velikim šeširima.

Česma Četiri lava

Utisak će biti jači ako se, kojim slučajem, ovde zateknete u rano nedeljno jutro, uoči same liturgije. Tada gradić na obroncima Fruške gore oživi i dobije neki svečani, praznični izgled. Ljubitelji prošlosti će svakako uživati, ali će i druge posetioce verovatno zanimati sve ono što Karlovce i danas čini Muzejom na otvorenom.

Središte srpske duhovnosti

Panorama grada

Sremski Karlovci se u pisanim dokumentima prvi put pominju davne 1308. godine, kao tvrđava Karom. Naredna dva veka ovde vladaju razne plemićke porodice, sve do 1521. godine. kada ga od ugarske porodice Batori preuzimaju Turci. Sve do kraja Austro-turskog rata (od 1683. do 1699. godine), kada je sklopljen Karlovački mir, živopisni gradić je bio deo Turske imperije.

Najvažnije razdoblje u istoriji Karlovca, barem kada je reč o srpskom narodu, svakako je XVIII vek. Tada oni postaju centar političkog, javnog, prosvetnog i kulturnog života Srba u Vojvodini.

U doba mitropolita Vićentija Popovića, 1713. godine, ovde je iz manastira Krušedol preneto sedište mitropolije, a tada su otvorene i prve više obrazovne ustanove. Krajem XVIII veka tačnije 1. novembra 1792. godine, osnovana je Karlovačka gimnazija, a tri godine kasnije i Bogoslovija. Zanimljivo je da je u pravoslavnom svetu bila tek druga po redu, odmah posle Kijevske.

Nemiri u Beču i celoj Habzburškoj monarhiji, 1848. i 1849. godine, i ovde su ostavili dubok trag. Na velikom narodnom saboru, u istoriji poznatom i kao Majska skupština, proglašeno je Srpsko Vojvodstvo, mitropolija je prerasla u patrijaršiju, a mitropolit Josif Rajačić je proglašen patrijarhom.

Vojvodstvo su činili Srem, Banat, Bačka i Baranja, a za prvog vojvodu je izabran Stevan Šupljikac.

Vojvodina je postala deo novostvorene države Srba, Hrvata i Slovenaca, da bi jedno vreme, tokom Drugog svetskog rata, bila i deo Nezavisne države Hrvatske.

Raznovrsna ponuda

Karlovačka gimnazija

U Karlovcima sada živi nešto više od deset hiljada stanovnika. Iako tragovi istorije "na svakom koraku" podsećaju na burnu prošlost, danas je to mirna i lepa vojvođanska varošica.

Bogoslovija svetog Arsenija

Sa Fruškom gorom u zaleđu i Dunavom ispred sebe, dobrim saobraćajnim vezama i romantičnim ulicama, Sremski Karlovci su oduvek privlačili veliki broj posetilaca. Najčešći gosti su Novosađani i Beograđani, kojima valja preći 11, odnosno 57 kilometara. Stiže se autobusom, automobilom ili železnicom, ali svakako najlepše muzejskim vozom Romantika. Ovde zaista možete provesti lep i sadržajan vikend.

Znamenitosti

Opštinska turistička organizacija će vam ponuditi posetu Patrijaršijskom dvoru, koji i danas čuva ikonostas Uroša Predića, Sabornoj crkvi sa slikama Paje Jovanovića, a možete obići i Magistrat, sadašnju Gradsku kuću, sa čijeg balkona je proglašena Srpska Vojvodina. Osim toga, vredi posetiti i Katoličku crkvu, Gimnaziju u kojoj se školovao i Branko Radičević, Bogosloviju svetog Arsenija i još mnogo toga. Blizu barokne fontane Četiri lava, na kojoj se osvežavao i Dositej Obradović, sada su otvoreni brojni restorani i kafei u kojima možete probati zaista sjajne specijalitete sremačke kuhinje.

Stražilovo, grob Branka Radičevića

Ako ste ljubitelj ribe i ribljih "Đakonija", možda je najbolje prići samom Dunavu, gde će vam na terasi istoimenog hotela ponuditi širok "asortiman" svežeg ulova, a ljubiteljima roštilja preporučujemo da prošetaju do Stražilova. Reč je o brdašcetu iznad grada, od centra valja preći oko 4 kilometra, a pre nego što odlučite šta ćete pojesti, savetujemo da se prethodno popnete na sam vrh. Staza je uska i strma, ali se napor isplati. Tek kada dođete do groba Branka Radićevića, pogledate nepregledno prostranstvo Bačke preko Dunava i udahnete svež planinski vazduh, shvatićete želju prerano umrlog pesnika da baš ovde počiva. Osim Branka, Stražilovo su opevali i Miloš Crnjanski i drugi pesnici. Kada vam se oči nauživaju lepote, krenite nasumice bilo kojim putem preko Fruške gore. Gde god da stignete, sjajno ćete se provesti.
Jelena Veljković
HORIZONT 09/06

26 новембар 2011

TOSKANA

BREŽULJCI SA ČEMPRESIMA

Toskanu godišnje poseti preko deset miliona turista. Ovaj centralni italijanski region vrvi od umetničkih i kulturnih znamenitosti, a poznat je i po dobrim vinima, predivnim pejzažima, gostoprimstvu, šarmu latinskih ljubavnika i još mnogo čemu…

Kokiko je još mesta koja kao Toskana mogu da se pohvale takvom raznolikošću? Malo, vrlo malo. Jer, Toskana je po mnogo čemu jedinstvena.

Mapa Toskane

Po istoriji, umetničkoj baštini, tradiciji, borgovima (varošicama), zamkovima, crkvama, kuhinji koja osvaja i najprobirljivije, vinima, jedinstvenom toskanskom humoru i prepoznatljivom govoru. Svoju "magiju" duguje arhitektonskim drahuljima, muzejima, mondenskim letovalištima. Dika joj je i poduži spisak slavnih Toskanaca, ali možda još više prelepi pejzaži koji neizbrisivo ostaju u sećanju.

Pejzaž iz Toskane

Čini se da je u Toskani svaki pedalj zemlje brižljivo oblikovan. Putopisci iz prošlih vremena često su je opisivali kao "najlepši evropski vrt", a njeni obrisi, boje i senke večiti su izazov umetnicima.

– Toskana ne može da umori. U njoj je utkano toliko različitosti, sve se čini netaknuto, a zapravo je besprekorno uređeno. Ovde je postignuta harmonija prirode i čoveka. Nije je lako portretisati, ali je još teže ostati ravnodušan pred njenom elegantnom lepotom i neverovatnoj fotogeničnosti – kaže Sandro Santioli, italijanski fotograf.

Fotogenična i elegantna

Najveći deo njene površine (66,5 odsto) krase talasasti predeli sa brdašcima na kojima se uzdižu kamene kuće do kojih vode drvoredi visokih, mirisnih čempresa. Tu su i maslinjaci, vinogradi, nacionalni parkovi, šaraju se ostrvca bujnog mediteranskog rastinja, preseca reka Arno, na zapadu zapljuskuje Tirensko more, a na severu i jugu međe je visoki, ponegde jako oštri, Apenini.

Reka Arno

Ko jednom zaluta u ovaj deo "Čizme", celog života žudi da se u njega vrati, to je i razlog što su Toskanu kao stalnu ili privremenu adresu odabrali mnoga poznata imena poput Stinga, princa Ćarlsa, britanskog eksministra Blera, ali i mnogi anonimni Amerikanci i Evropljani. Zato, ako vam na nekom lokalnom putu, posebno u zoni Kjantija, zatreba neka informacija, ne berite brigu zbog neznanja italijanskog – engleski i nemački su poslednjih godina ovde postali "maternji" jezik.

Svesno je toga tri i po miliona stanovnika Toskane. Sem poljoprivrede, zanatstva i industrije, dobar životni standard omogućavaju im upravo turisti kojima su rešili da ugode na sve načine. Seoski turizam ovde doživljava istinsku renesansu. Na svakom koraku tek restaurirane stare kuće, zamkovi i seoske farme pretvaraju se u udobne, često i vrlo luksuzne ugostiteljske objekte sa bazenima, raznim sportskim i golf terenima, u kojima je imperativ relaks i ukusna domaća kuhinja, podrazumeva se, uz toskansko gostoprimstvo i simpatiju.

Toskanska vila, sada gostionica

Ali ne bi Toskana danas bila to što jeste da iza nje ne stoje vekovi, pardon, milenijumi.

Kolevka renesanse

Zna se da je od X do VIII veka pre nove ere na teritoriji današnje Toskane cvetala kultura koju znamo pod imenom Vilanova. U VIII veku p.n.e. u centralnoj Italiji pojavljuju se Etrurci, po kojima cela oblast dobija ime Etrurija. Rimljeni ime izokreću u Tuskija, odnosno Tuskanija, od koje vodi poreklo i današnji naziv regije. Ovaj misteriozan narod, poreklom iz Male Azije, koji je gradio puteve, isušivao močvare, bavio se zanatstvom i trgovinom, osnivao gradove, među kojima je najpoznatija Voltera, mnogo je zadužio Toskanu, a materijalni ostaci njihove kulture vidljivi su i danas u svakom italijanskom muzeju.

Voltera

Sa nestankom Etruraca, u III veku p.n.e. i dolaskom Rimljana, počinje dekadencija. Za vreme dominacije Longobarda (VI vek) Toskana postaje vojvodstvo, a centar oblasti grad Luka koji je i prva opština na teritoriji Italije. Tokom narednih vekova ovu oblast je činilo nekoliko nezavisnih gradova-država, prvih demokratskih društvenih formi, koji će od XII veka početi da se ujedinjuju. Sa pojavom Bokača, Dantea, Đota, kasnije i mnogih drugih slavnih umetnika i mislilaca i stupanjem na istorijsku scenu porodice Mediči, koja će vladati do 1727. godine, Firenca postaje kulturni i ekonomski centar Toskane. Dok je veliki deo Starog kontinenta bauljao u sumraku srednjeg veka, prosvećeni umovi i stvaraoci preporoda načinili su od Firence najsvetliju tačku, riznicu umetnosti, kulture i ostvarenja koja i danas privlače milione turista.

Posle kratke francuske okupacije i vladavine austrijske familije Lorena, Toskana 1860. ulazi u sastav Kraljevine Italije.

Gutljaj po gutljaj

Firenca, Ponte Vekijo

Osnovana kao rimska kolonija u prvom veku pre Hrista, Firenca danas broji oko pola miliona stanovnika i administrativni je centar regije. U ovom gradu, čiju levu i desnu obalu Arnoa spaja Ponte Vekijo, a centar krasi čuvena Pjaca Duomo, uprkos decenijskom levičarskom opredeljenju, aristokratija još uvek slovi za nešto "in".

Firenca, Pjaca Duomo

Teško da ćete naći Firentinca koji nije ponosan na svoje poreklo i koji vas neće podsetiti da i Amerika nosi ime njihovog davnog sugrađanina. A da bi osetili duh renesanse, posetite Firencu 24. juna ili prve nedelje posle Uskrsa, kada se u gradu održavaju tradicionalne kostimirane svečanosti.

San Điminijano

Na putu od Firence do Sijene "ugnezdio" se Kjanti, zona čuvena po prirodnim lepotama i istoimenom vinu koje nosi oznaku petlića. Pošto ste se obreli u zemlji dobrog vina, pokušajte da sada Toskanu uzimate u malim gutljajima. Skrenite sa puta i posetite San Điminijano, grad visokih srednjevekovnih tornjeva, i okusite vino "vernaća di san điminijano". Ne preterujte sa čašama, jer vas čeka još zdravica. Prva, sa izuzetno cenjenim "brunelom" iz Montalčina, a druga u kamenim zidovima opasanom Montepulčanu, sa čašom takozvanog "vino nobile".

Nije lako odoleti ni jedinstvenom šarmu Sijene. Ovaj grad, nadaleko poznat po jednom od najlepših trgova na svetu i konjskim trkama "Paljo", vekovima ljubomorno čuva svoju tradiciju i običaje. Pripadnost jednoj kontradi, gradskoj četvrti, već sedam vekova je glavni ponos svakog stanovnika Sijene, toliki da se i danas brakovi najčešće sklapaju između pripadnika iste kontrade.

Sijena, glavni trg

Iako su zbog lepote, umetničkog i istorijskog značaja mnoge toskanske građevine, spomenici, pa i cela gradska jezgra upisana na listu svetske baštine UNESCO-a, ova italijanska regija nije alergična na savremena likovna dešavanja.

Piza, Trg Čuda

Jedna od potvrda nalazi se u Pizi, gradučiji centar krasi Trg Čuda (Piazza dei Miracoli) na kome se osim katedrale i krstionice, uzdiže i čuveni Krivi toranj. Kao plod slučajnog susreta jednog pizanskog studenta i Kejta Haringa, tada najpoznatijeg njujorškog predstavnika Street Art-a, na spoljnem zidu manastira Svetog Antonija, 1990. osvanuo je veseli Haringov mural na temu mira u svetu.

Teško joj je odoleti

Kao u svugde, sa prvim sunčanim danima, plaže i šetališta Versilije počinju da se bude. Malo je Toskanaca koji mogu da odole, a da nova kola, garderobu i nakit ne pokažu prvo u mondenskom Vijaređu ili skupom Forte di Marmiju. naravno, ne dolazi se ovamo samo na pokazivanje, valjan razlog su i dobri restorani, kafei, poznate diskoteke, a ako se iz obalu Tirenskog mora krene prema severu, velike su šanse da u kosmopolitskoj Pjetrasanti sretnete nekog od trenutno najvećih vajarskih imena sveta i koji kilometar severnije vidite čuvene kamenolome kararskog mermera, mesto odakle je izvađen i mermerni blok koga je Mikelanđelo pretvorio u čuvenog Davida.

Naravno, ovo je samo mali deo onoga što se u Toskani može videti, doživeti i osetiti. Nije je lako napustiti. To govori i Klaudija kojoj, sem prozračnog tena, od rodne Bavarske nije ništa ostalo:

– Kada sam pre dvanaest godina došla u Toskanu znala sam da je to ono što želim. Prodala sam stan u Minhenu, u okolini Areca kupila sam imanje i posvetila se proizvodnji sireva. Jednostavno, šarmu latinskih ljubavnika i lepotama Toskane koja očarava sva čula nemoguće je odoleti.

Nažalost, ukoliko je nešto slično i vaš san, ne radujte se previše. Usled velike potražnje, kuće i zemljišta u ovom delu Italije nalaze se među najskupljim u Evropi, pa i svetu.
Ratka Petrović
Politika MAGAZIN 472 od 15.10.2006.

TASMANIJA

ZEMLJA EGZOTIKE I ZATVORA

Šta možete da radite na Tasmaniji? Hajking, pecanje, vožnja kajakom. Iznajmite hidro avio za šest osoba, odvezite se do tasmanijske divlje unutrašnjosti koja je proglašena svetskom baštinom, preletite taj nacionalni park uzduž i popreko

Kada sam jednom prijatelju rekla da idem u obilazak Tasmanije, odgovorio mi je: "Ne zaboravi da vidiš krater Ngorongoro," koji se, naravno, nalazi u Tanzaniji. Drugi me je upitao: "Jel' Tasmanijski đavo neki čovek, ili grad, ili nešto za jelo? Možda je za jelo, kao đavolja jaja ili đavolja torta?"

Mapa Tasmanije

Evo kako svari stoje. Tog đavola nećete jesti, kao ni on vas, ali će smazati sve drugo što mu se nađe na putu, od zmija do ovaca. Ima izuzetno jaku vilicu i oštre zube kojima može da samelje čitave životinje, njihovo krzno i kosti, a kad ne jede tada ispušta jezive krike. To je najveći preživeli torbar mesožder na svetu, koji danas živi samo na ovom sićušnom ostrvu južno od kopnene Australije. Osim toga, živi isključivo noću, tako da sam za više od dve nedelje koliko sam ovde provela, uspela da ih vidim samo preparirane.

Tasmanijski đavo

Zbog čega biste uopšte poželeli da ovde provedete odmor? Ako je vaš mentalni sklop takav da jednostavno morate da svakog dana vidite drugu zemlju, ili drugu prestonicu, izaberite neku drugu destinaciju. Ali, ako želite da se relaksirate, Tasmanija je pravo mesto za vas. To je najmanja australijska država sa oko pola miliona stanovnika, što znači da nikada nećete videti saobraćajnu gužvu, a obzirom da nema ni mnogo puteva, morali biste da budete ekstremni avanturista da biste se izgubili.

Aboridžini su nastanili Tasmaniju pre nekoliko desetina hiljada godina, mnogo pre nego što je poslednje Ledeno doba odvojilo ostrvo od Australijskog kontinenta. Evropljani su Tasmaniju "otkrili" 1642. Odgovor na pitanje da li postoji tenzija između ova dva naroda zavisi od toga koga pitate.

Tasmanija

Taswegians (Tasmanijci) su ponosni na to što su malobrojni. Bruny Island, rajsko ostrvo udaljeno desetak minuta vožnje ferijem od Hobarta, ima samo 600 stanovnika, a tako će najverovatnije i ostati, jer lokalni propisi zabranjuju gradnju više od jedne kuće na 50 jutara zemlje.

Šta možete da radite na Tasmaniji?

Hajking, pecanje, vožnja kajakom. Iznajmite hidro avio za šest osoba, odvezite se do tasmanijske divlje unutrašnjosti koja je proglašena svetskom baštinom, preletite taj nacionalni park uzduž i popreko. Ako volite da posmatrate ptice, naići ćete na retke primerke, uključujući papagaja sa narandžastim stomakom koji je na ivici istrebljenja.

Ukoliko ste manje raspoloženi za spoljne aktivnosti, obiđite muzeje, prodavnice grnčarije, galerije, vinske podrume i nekadašnje kolonije osuđenika. Svratite u prodavnice i restorane, i divite se dramatičnom pejzažu koji je svuda oko vas.

Kolonijalni zatvor

Jedina skupa stvar u vezi sa Tasmanijom je put do tamo. Lokalne cene su relativno niske i trebaće vam kofer viška da potrpate svu garderobu, keramiku i duboreze kojima je teško odoleti.

Hobart – najopuštenija prestonica

Najlogičnije je da odmor započnete u Hobartu, gde se nalazi najveći aerodrom. To je jedna od najopuštenijih prestonica – idealno mesto za vožnju biciklom i pešačenje. Obratite pažnju na georgijansku arhitekturu i ne propustite atrakcije kao što je 160 godina star Muzej i umetnička galerija Tasmanije. To je hibrid herbarijuma, muzeja nacionalne istorije, i umetničke galerije – na samom ulazu nalazi se skelet guštera star 105 miliona godina. Odatle se ulazi u prostoriju gde su izloženi reptili, uz natpis: "Sve tasmanijske zmije su otrovne."

Hobart

U umetničkom delu muzeja izložene su idilične slike pejzaža Johna Glovera, Engleza koji je na Tasmaniju emigrirao 1903, kada je imao 63 godine, i postao najpoznatiji umetnik na ostrvu.

Hobart, Trg Salamanca

On je za Tasmaniju bio ono što i Paul Gauguin za Tahiti, a koristio je i neke od njegovih taktika, uključujući romantičarsko prikazivanje scena "domorodaca" iz perioda pre dolaska Evropljana.

Hobart, pijaca Salamanca

Salamanca je glavno mesto za kupovinu umetničkih predmeta i antikviteta. Dick Bett, koji je na tom mestu vodio galeriju više od 10 godina, kaže da je Salamanca danas prepuna ljudi, i da sve vrvi od turista. On se u međuvremenu preselio u Severni Hobart gde, kako kaže, "mušterija zna tačno šta hoće".

Severni deo grada lagano postaje SoHo Hobarta, što verovatno znači da će Bett i slični galeristi ubrzo morati da traže novu lokaciju da bi mogli da uživaju u tipičnoj tasmanijskoj samoći.

Launceston i Tasmanijski dizajn centar

Krenite autom severno od Hobarta prema unutrašnjosti. Proći ćete kroz drevne šume prepune retkih endemskih vrsta drveća zahvaljujući kojima je nastao tasmanijski pokret dizajnera proizvoda od drveta. U samom centru nalazi se Launceston, drugi po veličini grad na ostrvu, u kojem je smešten Tasmanijski dizajn centar.

Bez obzira da li je reč o unikatima ili o organičenim serijama, dizajnirani nameštaj ne troši neke naročite količine drveta. Najviše odlazi na papir. Gotovo polovinu Tasmanije poseduju i štite Nacionalni kartel Australije i nacionalni parkovi, koji pokušavaju da sačuvaju šumu od nekadašnje žestoke eksploatacije. Međutim, i dalje ogromni teretni kamioni svakodnevno odvoze drvo na polupreradu, a zatim ga šalju u Japan na finalnu obradu i proizvodnju papira.

"Svakog dana koji sam proveo ovde zasadio sam po jedno drvo," kaže Peter Adams, skulptor i proizvođač unikatnih predmeta od drveta. Diplomirao je na Harvardu i bio aktivista u Peace Corps, a na ostrvo se doselio pre 19 godina. Adams danas živi na rtu koji se zove Windgrove, jugoistočno od Hobarta. Njegovih 100 jutara zemlje nalaze se na litici iznad mora, u kojem svakog dana pliva kako bi se "oslobodio besa kad čujem motorne testere ili u novinama čitam o ratovima," kaže on.

Podjednako pasioniran kada je reč i o miru i o ekologiji, Adams je od svog poseda napravio mesto gde ljudi iz čitavog sveta dolaze da meditiraju, u sred pocepane stene koja, kako kaže, "predstavlja slomljeno srce koje moramo imati da bismo razvili unutrašnji život".

Adams vodi i program "Refugee in Residence", u okviru kojeg slične duše dolaze na njegovu zemlju gde u šatorima mogu da provedu do dva meseca. Kontaktirajte ga na peter@windgrove.com ili posetite www.windgrove. com.

Tasmaniju je otkrio holandski istraživač Abel Tasman 1642, i nazvao je Van Diemens Land. Kao i ostatak Australije, Tasmanija je prvobitno naseljavana osuđenicima iz Britanije i njihovim vojnim stražarima. Ostrvo je bilo kaznena kolonija od 1803. do 1853.

Port Arthur i kolonijalni zatvor

Port Arthur

Nekada su ljudi krili da su im preci bili osuđenici, a danas se time hvale. Podaci o osuđenicima su brižljivo čuvani, a podaci o potomcima imigranata koji nisu bili kriminalci u glavnom su izgubljeni. Oni koji pretpostavljaju da su im preci bili osuđenici, mogu da uđu u trag svojim korenima u servisu za osuđenike Port Arthur.

Port Arthur, ostaci kolonijalnog zatvora

U Port Arthuru možete videti mnoštvo romantičnih starih zgrada, ali i jezero sa ostrvom na kojem se nalazi groblje. Grobar John Barron je ovde proveo gotovo 20 godina. Pisac Anthony Trollope susreo se sa njim 1973. i u svom putopisu o Australiji i Novom Zelandu opisao Barronov "predivan" način života.

Iako je Port Arthur danas prijatno mesto, vodič kroz kompleks će vas napuniti informacijama o sumornom životu koji se ovde nekada vodio. Svaki posetilac dobija kartu sa informacijama o konkretnom zatvoreniku, kako bi se podstakla empatija sa pojedincem čiju sudbinu pratite.

Strahan i Freycinet

Na šest sati vožnje od Port Arthura, kroz spektakularan pejzaž, nalazi se Strahan, ribarsko selo smešteno u prirodnom amfiteatru iznad luke Macquarie. Iako je Strahan najveća luka na južnoj hemisferi posle Port Phili Bay u australijskoj državi Viktoriji, tu živi samo 1.000 stanovnika.

Strahan

Srećom, imajući u vidu malobrojnost stanovnika, potrebno je samo tri glumca da bi se izvela najduže igrana pozorišna predstava na ostrvu, koja je od globalne produkcije udaljena otprilike isto koliko i tasmanijski restorani od lanca McDonald's.

Komad "The Ship That Never Was" zasnovan je na istinitom događaju iz 1834, u kojem se preduzimljiva grupa tragičara pretvara u radosne begunce iz zatvora. Glumci će na vaše oči sagraditi brod za bekstvo, promeniti kostime nekoliko puta kako bi odigrali različite uloge, i uključiti ljude iz publike da igraju sporedne likove. Predstava se igra na otvorenom tokom cele godine.

Nacionalni park Freycinet

I poslednje, ali ne najmanje važno: najistočnija tačka Tasmanije je poluostrvo Freycinet. Prošetajte ovim ogromnim nacionalnim parkom i uživajte u flori koju nećete videti nigde drugde na planeti.

Šljašteće plavi insekti izgledaju kao safiri koji gamižu, a eukaliptusi samo pojačavaju osećaj egzotike.
Christine Temin
B92 (Boston Globe) od 18.10.2006.