06 јул 2009

ŠRI LANKA

ZEMLJA KOJA OČARAVA

Duge, peščane plaže kao iz snova, bujna vegetacija, zanimljivi hramovi, ukusna hrana i ljubazni domaćini, glavni je utisak koji sam poneo sa ovog egzotičnog ostrva

U Kolombo, glavni grad Šri Lanke, stigao sam jutarnjim letom iz južne Indije, iz Karale, prvog dana januara. Iako jedna pored druge, dve zemlje spaja mnogo sličnosti ali i deli puno različitosti. Bilo je to jasno još od trenutka kada je avion dodirnuo pistu jedinog međunarodnog aerodroma u zemlji, "Bandaranaike". Kako su u neposrednoj blizini prelepe plaže (Negombo), mnogi putnici odlučuju da tu ostanu nekoliko dana i oporave se od puta, pa tek potom nastave u unutrašnjost. Odbacio sam tu varijantu želeći da vidim bar deo atmosfere glavnog grada – i nisam se pokajao.

Mapa i lokacija Šri Lanke

Višemilionski Kolombo – zapravo njegova šira oblast – prostire se na ogromnoj površini, ali najinteresantnije stvari se nalaze skoncentrisane oko najstarijeg dela grada zvanog Fort, kao i u nešto južnijem kvartu Kolupitiua. Za krstarenje gradom – kao uostalom svuda po Dalekom istoku – najbolje prevozno sredstvo je tuk-tuk (mali otvoreni gradski taksi na tri točka), ne samo zbog bolje pokretljivosti u zagušenom i haotičnom saobraćaju, već i zbog strujanja vazduha koje po vrućini prija, a ponajviše zbog predivnog osećaja integrisanja u lokalni ambijent.

Tuk-tukom po Kolombu

Moj vozač tuk-tuka bio mi je tog dana ujedno i vodič po gradu. Prvo mi je pokazao Petah, trgovačku četvrt uskih ulica, prepunu malih, starih i mahom zapuštenih radnji i kojima se prodaje sve i svašta, ali i gde su zelena pijaca, ribarnice, pa i nekoliko crkava i hramova.

Kolombo, crkva Volvendal

Jedna od njih je bila i Volvendal, crkva koju su sagradili Holanđani u XVIII veku i u kojoj još postoje originalne orgulje, stolice i propovedaonica. Odveo me je zatim do zaista impozantnog budističkog hrama Gangaramaja, pa nekoliko mnogobrojnih hindu hramova, i, na kraju, do najveće džamije Jami-Ul-Alfar.

Kolombo, džamija Jami-Ul-Alfar

U ovih nekoliko sati sam u praksi video kako različite verske zajednice ovde uspešno koegzistiraju: stanovnici Šri Lanke su u najvećem broju (oko 70 odsto) budisti, hinduisti čine oko 15 odsto ukupne populacije, dok su muslimani (9 odsto) i hrišćani (6 odsto) nešto malobrojniji.

Usledila je šetnja nekada Viktorijinim a sada Viharamahadevi parkom najvećim i najuređenijim u Kolombu, a onda smo otišli do Spomenika nezavisnosti, ogromne građevine na stubovima i bareljefima koji predstavljaju prikaze iz istorije ali i legendi Šri Lanke. Pred sam smiraj dana još sam prošetao dugačkim šetalištem pored mora a onda večerao tradicionalni kari u jednom modernom restoranu u najdužoj ulici Kolomba, koja kilometrima vodi prema jugu zemlje.

Narednog dana sam krenuo u obilazak unutrašnjosti ostrva. Moj vodič i vozač na tom putu bio je Antoni, sa kojim sam prethodnog dana bio ugovorio aranžman.

Sigirija ili Lavlja stena

Prva tačka na ambicioznoj maršruti bila je ujedno i najdalja. Sigirija, ili Lavlja stena, ponekad se naziva osmim čudom sveta. Reč je o ogromnoj vulkanskoj steni koja se odjednom strmo izdiže 200 metara uvis usred prostrane ravnice. To nije samo najimpresivnija geološka formacija na ostrvu, već je i jedno od najvećih arheoloških nalazišta. Za nju je vezan mit o princu koji je ubio oca i potom na platou na vrhu stene napravio kraljevski dvorac u kome je (kako se pokazalo, pogrešno) mislio da je savršeno zaštićen.

Freske u Sigiriji

Impresivan utisak ostavljaju i freske stare 15 vekova, koje se nalaze na pola uspona, a kojih od nekadašnjih 500 danas ima svega 22. Prilikom uspona prolazim i pored Lavljih šapa, dve ogromne kamene statue između kojih su strme stepenice za poslednji deo uspona. Na platou na vrhu – koji se širi na više od jednog i po hektara – nalaze se ostaci nekadašnjih zgra-da, bio to dvorac ili budistički hram Sigirije. Sigirija je deo onoga što se naziva "kulturni trougao" centralne Šri Lanke, a koji pored nje obuhvata i Polonaruvu (kraće vreme kraljevsku prestonicu) kao i Anuradhapuru (još jednu, ujedno i najvažniju bivšu prestonicu).

Hram Budinog zuba

Imena u šri Lanki su, inače, za nas uglavnom komplikovana i teška za izgovor, a stvar je dodatno komplikovana činjenicom da se u zemlji govore dva zvanična jezika (sinhala i tamil), dok se engleski – koji stanovnici Šri Lanke solidno koriste, pogotovo u gradovima – smatra jezikom koji ova dva povezuje. Dvojezični natpisi bi nama iz Evrope bili potpuno nečitljivi bez engleskog "prevoda".

Kandi, jezero

U Kandi, drugi grad po veličini, stigli smo kasno popodne, i nakon vožnje oko predivnog jezera, Antoni me je odvezao do najvećeg budističkog hrama u Šri Lanki – Hrama ostatka svetog zuba (reč je o zubu samog Bude, sačuvanog u VI veku pre nove ere i prenetog u Šri Lanku 1.000 godina kasnije. Neke priče kažu da su pravi zub uništili Portugalci u XVI veku, ali Sinhalezi (većinsko stanovništvo) na to odmahuju glavom tvrdeći da im je podmetnut lažni zub.

Kandi, hram Budinog zuba

Hram je inače stalno odredište hodočasnika koji bar jednom u životu moraju da posete ovo sveto mesto. U hram se ulazi, kao i u ostale budističke, bosonog, a ulaz se – što je meni bilo pomalo čudno – naplaćuje. Dosuše, u Šri Lanki je dosta toga komercijalizovano. pogotovo za strance koji često plaćaju i višestruke iznose u odnosu na lokalne posetioce. To je inače jedna od retkih stvari koje mogu pokvariti opšti utisak turista, uz pomenuto cenkanje.

Smeštaj u jednom od mnogobrojnih pansiona u Kandiju uključivao je i izvanrednu večeru – a nisam mogao da odolim i ne uđem u kuhinju da bih pratio pripremanje hrane. Doduše, posuđe je bilo staro, higijena nije baš ohrabrivala, ali je jelo bilo sjajno: tradicionalni pileći kari praćen još nekolicinom jela, od sočiva, do vegetarijan skog karija, te neke vrste hrskavog peciva prženog na ulju.

Kandi, botanička bašta Peradenija

Obilazak Kandija uključivao je i posetu botaničkoj bašti Peradenija, najvećoj u zemlji, koja se prostire na nekih 60 hektara, okružena vodama najveće reke u Šri Lanki – Mahaveli. Put je trebalo nastavaiti dalje, ka plantažama čaja i začina koje se nalaze u najlepšim brdskim predelima Šri Lanke.

Turističko "sveto trojstvo"

Nuvara Elija je sada najpoznatije i najatraktivnije mesto u tim brdima koje je sačuvalo svoj nekadašnji izgled, sa dosta kuća u engleskom kolonijalnom stilu. Mesto se inače nalazi na oko 2.000 metara nadmorske visine i put do njega je prepun serpentina i oštrih krivina, a leži u podnožju Pedra, najvećeg vrha u zemlji (preko 2.500 metara).

Nuvara Elija, kuće u engleskom kolonijalnom stilu

Nuvara Elija ima hipodrom, golf teren, i onu tako tipičnu atmosferu engleske provincije, ali je u doba kada sam tamo bio – špic turističke sezone – bilo skoro nemoguće naći slobodnu sobu po iole pristojnoj ceni, pa smo put nastavili prema mnogo mirnijoj Eli, mestašcu u brdima, poznatoj po prelepim pejzažima. Jedna od najlepših panorama koja se uopšte može zamisliti pruža se sa travnjaka hotela "Grand Ela", sa pogledom na udaljene planine i brda, a u slučaju dobre vidljivosti čak i na horizont okeana koji nekih stotinak kilometara daleko.

Ela, pogled ka planinama i brdima

Plaže na jugu Šri Lanke su poznate po svojoj lepoti, mnogi ih smatraju najlepšim na svetu. Indijski okean je bisernoplav, plaže duge i peščane, a u njihovoj pozadini se pruža gusta tropska vegetacija. Upravo tako je izgledala na koju sam se zaputio. Mnogo manje poznata od Unavatune – magneta za mnoge turiste sveta, pa zato i dosta komercijalizovane – Miriša je upravo kombinacija "svetog turističkog trojstva": more – pesak – vegetacija u svom najizvornijem obliku. U hladu kokosovih palmi i banana nalazi se tek nekoliko kuća sa bungalovima, tu su i dva mala restorana, i to bi bilo sve na plaži dugoj bar kilometar i po.

Plaža Miriša

Ovaj deo Šri Lanke je inače bio jako pogođen cunamijem decembra 2004. godine, mada zaliv Miriša u nešto manjoj meri, te su mnoge kuće na tom delu obale bile uništene, i nastradalo je oko 30.000 ljudi. Ostaci i posledice te nesreće mogu se i danas tu i tamo videti, a table mnogobrojnih međunarodnih organizacija svedoče o programima rekonstrukcije.

Gol, panorama grada

Dane u Miriši sam iskoristio i da posetim Gol – luku koju su prvo počeli da grade Portugalci, a izgradnju velike tvrđave nastavili Holanđani.

Gol, džamija i svetionik

Gol je bio najveća i najvažnija luka Šri Lanke tokom200 godina portugalske i holandske vladavine, odakle su u Evropu odlazili čaj i začini, ali je potom, sa dolaskom Engleza, centar trgovine preseljen u Kolombo. Unutar zidina – koje su zajedno sa gradom u UNESCO-ovoj listi svetske kulturne baštine – nalazi se i prelepi i luksuzni hotel "Amangala" u klasičnom kolonijalnom stilu.

Tuk-tuk

Boravak u Šri Lanki se polako završavao. Do Kolomba, odakle sam kasnije preko Emirata i Istanbula leteo nazad za Beograd, putovao lokalnim vozom – starim, sporim i rasklimatanim, kome je trebalo skoro dva sata da pređe prvih četrdesetak kilometara. Na užurbanoj železničkoj stanici nije bilo lako naći prevoz do aerodroma, a odmah su tu bili vozači tuk-tuka sa kojima se opet trebalo cenkati i pregovarati. Usput, i pored dogovorene cene, vozač je pokušao da uzme još polovinu tog iznosa. Već sam shvatio pravila igre, i da je to uobičajena stvar, koja je donekle kvarila dobar utisak o zemlji i ljudima, ali, i to je bio deo ukupnog doživljaja…

Uz fantastične uspomene, ni zamorno 54-časovno putovanje nazad nije bilo teško, a želja da vidim i stveri koje nisam stigao ovog puta, sigurno će me bar još jednom odvesti u prelepu Šri Lanku.
Dimitrije Stanković
Politika MAGAZIN 596 – 01.03.2009.

Нема коментара:

Постави коментар