05 јул 2009

PATAGONIJA

MEĐU PINGVINIMA I KITOVIMA

U nacionalnom parku Punta Tombo na poluostrvu Valdez u Patagoniji nalazi se, posle Antarktika, najveća kolonija takozvanih Magelanovih pingvina, koji su simbol južnog "kraja sveta"

Iz glavnog grada Argentine Buenos Ajresa, lepotice među prestonicama južnoameričkog kontinenta, grada koji je pretrpeo najveći evropski kulturni uticaj, te ga s pravom nazivaju Parizom Južne Amerike, doletela sam u Trelev (Trelew). Kao i mnogi gradovi u provinciji Čubut, Trelev je "mlad grad", koga su u XIX veku osnovali Velšani.

Mapa lokacije Treleva u Patagoniji

Ne dangubeći, odmah po dolasku, putem nalik na ravnu makadamsku pistu koja nikuda ne vodi, krenula sam na jug, ka nacionalnom parku Punta Tombo. Tokom vožnje pružila mi se prilika da na nepreglednim pampama vidim stada guanaka (životinja nalik lamama), lisice, patagonijske zečeve i nandue (vrstu južnoameričkog noja). Jedino što nisam videla, bila su vozila. Na putu dugom preko 100 kilometara, izbrojala sam ih samo pet!

Lovac na pertle

Punta Tombo je stenovito poluostrvo, koje u dužini od 3,5 kilometara ulazi u Atlantik. Poluostrvo je pokriveno peskom, šljunkom i žbunjem. Osim nebrojenih kolonija morskih ptica, ovde živi i, posle Antarktika, najveća kolonija takozvanih Magelanovih pingvina. Pingvini spadaju u najvažnije i najatraktivnije životinje ovog regiona i simbol su Patagonije. Evropa za njihovo postojanje saznala zahvaljujući Magelanovom hroničaru Pigafeti, koji ih je nazvao "vrstom komičnih gusaka", a nauka – Magelanovim pingvinima.

Patagonija

Od svojih rođaka, kraljevskih ili carskih pingvina, razlikuju se po veličini i težini. Manji su i lakši, beli prsten im uokviruje crno lice, a trbuh je beo.

Od septembra do maja više od pola miliona pingvina boravi na dugim obalama Punta Tomba, da bi se parili, položili jaja i nastavili vrstu. Prvo dolaze elegantni mužjaci. Nepogrešivo nalaze prošlogodišnja gnezda, koja odmah čiste i tapaciraju travkama. Dve nedelje kasnije dolaze ženke, neke čak iz Brazila, da bi u oktobru položile obično dva jaja. Posle 40 dana, kada se pilići izlegu, kolonija se uvećava na na čitavih milion primeraka. Pošto hrane nema za sve, preživljavaju samo najjači pilići.

Punta Tombo i kolonija Magelanovih pingvina

Prirodni neprijatelji pingvina su lisica, armadilo, tvor, glodari, ptice koje se slade jajima i kidišu na piliće, i predatori koji ih napadaju u okeanu. Međutim, najveći neprijatelj je nafta koja pluta okeanom, drugim rečima – čovek!

U februaru počinje obuka potomaka, da bi bili spremni za martovske migracije. Predstoji im dug put čak i do Brazila, a kako im uspeva da ga prevale, ne zna se! Sledećih šest meseci pingvini život provode u vodi. U njoj čak i spavaju!

Verni do poslednjeg daha

Kada sam stupila u Punta Tombo, već na samom ulazu primetila sam mnoštvo pingvina kako se bez straha od ljudi gegaju tamo-amo. U crnim "frakovima" marširali su u većim i manjim grupama preko padina, dok su neki radoznalo izvirivali iz svojih gnezda, odnosno rupa u zemlji. Najatraktivniji u koloniji bili su "momci" koji su u potrazi za partnerkama ispuštali zvuke koji podsećaju na njakanje magaraca. Otuda im i nadimak "magareći pingvini". Mašući zakržljalim krilcima, uspravljeni i razjepljenih kljunova, dozivali su ženke da započnu zajednički život! pingvini su, inače, verni partneru i ostaju do kraja života zajedno.

Magelanovi pingvini

Koliko god da su trapavi na suvom, kada se dočepaju vode, pingvini postaju primabalerine. Sa bordo crvenih stena, gledala sam ih kako se bacaju kobalt plavi okean, vešto plivaju i još bolje rone. U međuvremenu je počeo da duva vetar, donoseći jak miris. Od izmeta sa tako jakim mirisom, dobio bi se veoma kvalitetan biogas, zaključih! Na odlasku, pažnju jednog pingvina privukle su pertle na mojoj obući. Sve do izlaza iz parka hodala sam vukući ga sa sobom jer ni po koju cenu nije hteo da ispusti pertlu koja ga je verovatno podsećala na krake lignje, kojima se inače hrane, ili na travku kojom bi dekorisao gnezdo.

Izletu na Valdez sam se posebno radovala jer sam želela da iz neposredne blizine vidim fascinantni životinjski svet najvećeg poluostrva Argentine. Sa kopnom ga povezuje zemljouz, karakteriše ga tipična patagonijska priroda, a u sredini sa 40 metara ispod površine mora nalaze se tri slana jezera. Na obalama Valdeza jedna za drugom ređaju se kolonije jedinstvenih životinja: pingvina i drugih ptica, morskih lavova, foka, morskih slonova… Tu su i kitovi koji hiljadama godina dolaze da se pare u vodama oko poluostrva.

Ptičje carstvo

Nedaleko od zemljouza, u pravcu severa, nalazi se takozvano Ptičje ostrvo, čiji su obrisi inspirisali francuskog pisca Sent Egziperija, u vreme dok je u Patagoniji dugo radi kao pilot poštanskog aviona, da za knjigu "Mali princ" načini uvodnu ilustraciju zmije koja je progutala slona. Nebo nad Valdezom bilo je kristalno čisto i neverovatno plavo, ali vetar je bio veoma jak, pa jedošlo do promene plana. Umesto na posmatranje kitova u zalivu Nuevo, krenuli smo na sever, do Punta Norte, gde smo uspeli da vidimo grupu orki – kitova ubica.

Orke – kitovi ubice

U vode oko Valdeza oni često dolaze u jesen sa svojim mladunci,a. Zahvaljujuću njihovoj neverovatnoj inteligenciji, orke se dresiraju i mogu se videti u mnogim akvarijumima širom sveta. Ugledala sam prvo velika leđna peraja, a zatim i zatupaste glave i karakteristične crno-bele fleke koje su se razlikovali od kita do kita, kao i leđna peraja. Mada znaju da budu dugačka i do 180 santimetara bilo je i kraćih peraja, a jedan od njih imao je peraje zavrnuto na levu stranu. Ličilo mi je na veliki uvojak!

Pošto je vetar i dalje duvao u zalivu Nuevo, krenula sam ka jugu do Kale Valdez. Tamo su na šljunkovitoj obali ležali hiljade morskih lavova i morskih slonova. Na vrhu strme obale nalazio se vidikovac sa koga se pružao veličanstven pogle na okolinu. Ogromne životinje bezbrižno su leškarile na šljunkovitoj plaži.

Morski lavovi

Povremeno bi se promeškoljile, gurajući topli šljunak pod sebe,a uzdignutim zadnjim perajima mahali su kao lepezama. Podsećali su me na debele morske sirene. Kraj nekih ženki ležali su kao zift crni mladunci. Oglašavali su se glasovima nalik na kevtanje, a onda bi se gladni bacili mami na sisu.

Ljubav do – bola

Dok kod ženki između morskih slonova i morskih lavova nisu uočljive razlike, kod mužjaka jesu. Morske slonove krasi veliki nos nalik na surlu, a morski lavovi oko vrata imaju neku vrstu grive.

Morski slon

Poligamni mužjaci, iako ogromni i teški, na obali su neverovatno hitri i okretni u vreme parenja, i u borbi za teritoriju i harem. Na vratu i grudima mužjaka uočljivi su "ratni" ožiljci, a kod ženki na leđima oni od ljubavnog ugriza u vreme parenja. Morski slonovi su u stanju da se pare i po sto puta godišnje!

Sišavši na obalu, čula sam silno brundanje, a zatim i riku. Tri "mačo" mužjaka su se "nadrikavala" kao tri tenora na audiciji za lokalni hor. Njihove razjapljene čeljusti bile su načičkane sitnim žutim zubima. Jeste da su sitni, ali ožiljci koje ostavljaju na debeloj koži, ukazivali su da su veoma oštri. Rika je odjednom prestala, a "tenori" su, puzeći, otišli svako na svoju stranu, da bi se izvrnuli i izležavali na toplom šljunku.

Plaža za morske lavove i morske slonove

Na drugom kraju plaže, blizu zarđalog sidra, primetila sam neko komešanje. Ptice su kliktale i kružile nad grupom ženki od kojih je jedna upravo donela na svet mladunče, koje je na sav glas kevtalo na gramzive ptice koje su razvlačile i jele posteljicu. Kaka li će to lajavac da bude kad poraste!

Dobroćudni orijaši

Krenula sam do Puerto Piramidesa, jednog sela na poluostrvu Valdez, čekajući da stane vetar i najzad vidim kitove. Posle okrepljenja u lokalnom restoranu, dočepala sam se plaže. Bila je veoma duga i nalazila se u zavetrini, zahvaljujući strmoj obali. U susret mi je naišao. Rekao mi je da se na obali nalazi kit. Na žalost, kad sam se približila shvatila sam da se radi o uginulom mladunčetu.

Vetar je u međuvremenu popustio, a u zalivu su počeli da se pojavljuju kitovi. Izbacivali su mlazeve vode uvis, plutali su i prevrtali se, da bi odjednom kao torpeda iskočili iz vode. Svake godine od jula do decembra oko poluostrva Valdez krstare kitovi usani i zubanu. Usani u zaliv Nuevo dolaze da bi se parili jer je tu voda toplija i mirnija nego na otvorenom moru, u kojem inače caruju zubani, tačnije orke. Usani su miroljubive i druželjubive životinje, a povrh svega i veoma radoznale.

Kit na dohvat ruke

Najzad je došao trenutak da krenem u susret kitovima. Naš čamac se nalazio na čeličnoj konstrukciji nalik na zaprežna kola sa kanatama. Kada smo se ukrcali, ogroman traktor odgurao je konstrukciju u dubinu, da bi je zatim izvukao ispod čamca koji je nastavio da plovi. Zanimljiv način za ulazak plovila u vodu! Iznenada je u neposrednoj blizini čamca voda počela da brbori i grgori, da bi se na površini pojavilo ogromno, glatko crno telo ženke, a onda i mladunčeta. Svi smo vrisnuli, što od straha, što od oduševljenja. Plivali su tik uz nas izbacujući prednja peraja kao da plivaju kraul. U stvari, mama i beba kit su se mazili i grlili!

Virtuozni skok kita

Prisustvovala sam veličansvenoj reviji virtuoznih skokova, pirueta i glatkih tela koja su izletala u vis, da bi zatim uz prasak pljusnula u modru površinu okeana. Mnogi su pokušavali da objasne ovaj fenomen, ali odgovor nisu našli: Jedni su smatrali da je u pitanju sistem komunikacije, pominjalo se da na taj način pokušavaju da se oslobode parazita, ili da se jednostavno zabavljaju i igraju. Okeanski džinovi su bez straha plivali paralelno sa našim čamcima, koji je u odnosu na njihovih 70 tona bio prava orahova ljuska! Znali su i da nam prepreče put i uteraju strah u kosti. Da smo se kojim slučajem sudarili, svi bismo sigurno poleteli u vodu. Tada sam videla radoznale, bezobrazne, žmirkave oči kita orijaša. Jedan nas je posebno zabavljao. Sve vreme je "dubio na glavi", tako da mu je iznad površine vode bio zadnji deo tela i veliko peraje u obliku srca. To lepo veliko peraje koje se presijavalo na narandžastom suncu, ulepšalo mi je u potpunosti današnju avanturu. Moje strpljenje i čekanje se ipak isplatilo. Na odlasku sam dobila sertifikat kao dokaz da sam posetila ovo mesto, a za uspomenu – kitovu kost. Negde u zalivu Nuevo izgubila sam naočare koje su mi bile drage. Neka ih kitovima!
Sonja Lapatanov
Politika MAGAZIN 586 – 21.12.2008.

2 коментара:

  1. sve ove predivne slike podsetile su me na moj boravak u Patagoniji marta 2006.god.

    ОдговориИзбриши
  2. sve ove predivne slike su me podsetile na moj boravak u Argentini marta 2006.god., tacnije u Patagoniji gde sam provela nezaboravne tri nedelje.

    ОдговориИзбриши