13 јул 2009

MELENCI

BANATSKO PRIMORJE

Da se Panonsko more nekada prostiralo ovim krajevima odavno je poznato. Ali da još postoji, saznaćete tek kada dođete u Melence, najveće banatsko selo

Kada prvi put dođete do nekog banatskog sela, pomislite da ste, kanda, ovuda već prolazili. Kod prve kuće pozdravlja vas tabla sa imenom mesta, a onda vas, nešto dalje, na drugom kraju i ispraća. Negde između su i crkva, pošta, mesna kancelarija, dva-tri bircuza i nekoliko dućana. Posred sela je put. Levo i desno su jendeci, zatim drvored, trotoari i, naposletku, zidovi kuća.

Mapa lokacije Melenaca

Dokoni posmatrač će u dubini dvorišta lako nazreti i samu kuću, ambare i okućnicu, koju revnosno čuva dežurni rundov. Tu su, naravno, i guske, patke, ćurke i ostala perad, a nešto dalje su i staje, obori i druge potrebne zgrade. Iza njih, vala, nema ništa. Samo njive, nebo i ravnica.

Melenci – put, jendeci, drvored…

I sve ste to, naravno, već videli. Bilo da ste bili u Vlajkovcu ili Uljmi, bilo da ste prolazili kroz Barandu ili Sakule. Ipak, ponešto nije isto. Ako ste, recimo, u Melencima, reći će vam da je to najveće selo u Banatu. A da bi nešto bilo veliko, ruku na srce, jedan šor nije dovoljan. I zato ih, valjda, i ima toliko. Uzduž i popreko, poput lenjira, dele selo k'o delove torte. I ako se tada, nasumice, uputite bilo kojim od njih, ubrzo ćete se okretati oko sebe. Sve je toliko isto i jednolično, da vam može pomoći samo crkveni toranj u centru sela. Da se ne izgubite i pred Lalama ne osramotite.

Lekovitost otkrio svinjar

Ono što Melence posebno izdvaja, reći će ovde, svakako je podatak da leže na obali mora. Pa kakvog sad mora, čude se zbunjeni gosti, prosto ne verujući da su još u Banatu.

– Ta ovog ovde, našeg starog Panonskog – govore meštani i rikom pokazuju na vode Rusandskog jezera. Ak' ne verujete, a vi probajte. Slanije je od Mrtvog mora.

Panorama sela i početka "Panonskog mora"

I doista, slana jezerska voda pred vašim očima lako se pretvara u ogromnu pučinu Panonskog mora koje se, nekada davno, prostiralo između Istočnih Alpa i Karpata, Rodopa i Dinarskih planina. Da li je more vremenom isparilo ili je, nekim čudom, kroz neki levak baš ovde iscurelo, teško je reći. Ako je bilo tako, slivnik se, valjda, vremenom zapušio, pa se nešto vode i danas zadržalo. I sad, kako domaćinu objasniti da nešto grdno greši i da ne zna o čem' divani.

Međutim, da je zaista reč o delu nekadašnjeg mora, potvrđuju i rezultati istraživanja mulja jezerskog dna. A oni kažu da ovo blato obiluje organskim i mineralnim materijama i da je takvo izuzetno pogodno za lečenje raznoraznih bolesti. Znalo se to, doduše, i bez pomoći nauke, pa je ovde, davne 1867. godine otvorena i banja u kojoj se i danas ljudi leče i oporavljaju. Vremenom, banja Rusanda postala je jedno od naših najpopularnijih lečilišta, u kojoj se sa uspehom saniraju degenerativna i zapaljiva reumatska oboljenja, stanja posle povreda, razne vrste paraliza i kožnih bolesti.

Satelitski snimak Rusandskog jezera i Melenaca

Najzaslužniji za njen pronalazak, ako se tako može reći, bio je mlad momak, meštanin, Stevan Rus. Stevica, doduše, nije bio bogzna kakav stručnjak, još manje lekar, već običan svinjar. Bolovao je od nekog upornog kožnog oboljenja, pa se, čuvajući krdo pored vode, i sam mazao jezerskim muljem, sunčao i spirao. I na kraju se tako i bolesti rešio.

Njegov uspeh je naveo i druge da probaju, a kada se sličnih problema kurtalisao i melenački paroh Nikola Bibić, stvar je postala ozbiljna. Voda i blato 1866. godine poslati su na ispitivanje Carskoj akademiji u Beč, kod tada čuvenog profesora Šnajdera, a povoljni nalazi doprineli su da se ovde ubrzo podigne i prvo lečilište.

Izgrađeno je, najpre, skromno drveno kupatilo na splavu u kojem se lečenje obavljalo sunčanjem, kupanjem i mazanjem blatom. Iako primitivna, ova terapija je davala čudotvorne rezultate kod kostobolnih i reumatičnih ljudi, pa se, pored meštana, ubrzo sjatio i svet i bliže i dalje okoline. Izlečeni nisu štedeli novce, pa je njihovim sredstvima izgrađeno i nekoliko paviljona koji se i dan-danas, vek i po kasnije, koriste za smeštaj bolesnika.

Leči lekare

Banja Rusnda, prvi paviljon star vek i po

Legenda kaže da je i samo jezero dobilo ime po momku koji se ovde prvi izlečio. Ipak, predanje ne bi bilo to što jeste da nije jedino. Po drugima, ime je dobilo po Ruskinji Aleksandri, zvanoj Sanda, koja je živela na obali, a po trećima, opet, nazvano je po nesrećnoj devojci Roksandi, koja se u njemu utopila. Ima i onih koji veruju da je ime dobila po rusama, neobičnoj vrsti bolesti, odnosno vodenim krastama koje najčešće izlaze po obrazima, a koje se, opet, najlakše leče upravo jezerskom vodom.

Zanimljivo da i samo ime Melenaca asocira na zdravlje. Potiče od turske reči mehlem, odnosno melem, što dovoljno govori, a ime je dobilo po obilju raznovrsnih lekovitih trava, kojih je bilo svuda naokolo. Selo se počelo naseljavati tek oko 1740. godine, najpre na istočnoj strani jezera, a kasnije se širilo uglavnom prema jugu. Razvoj banje je doprineo da se i naselje intenzivno razvija, a hroničari su zabeležili da je između dva rata mesto delovalo kao manja varošica. U letnjem periodu, pišu oni, kroz Melence je prolazilo desetak vozova, mnoštvo autobusa i dvadesetak fijakerista, pa nije bilo čudno ni kada bi se neko u opštoj gunguli i zagubio.

Panorama najvećeg sela u Banatu

I pored svega, ukupan broj Melenčana se u protekla dva veka nije značajnije menjao. Prema popisu iz 1821. godine, bilo ih je nešto manje od 6.000, otprilike baš kao i danas. Najviše, 10.500 živelo je početkom tridesetih godina prošlog veka, a tada su Melenci imali i status opštine, za čim mnogi i danas žale. Meštani se pretežno bave poljoprivredom, industrije nema, pa će zato mnogi i danas, tražeći hleba preko pogače, pohitati u grad nadajući se, valjda, da ih tamo čeka med i mleko.

Zalazak sunca nad Melencima

Besciljno tumarajući melenačkim šorovima, stigosmo tako i na kraj sela. Čađavu kafanu nismo videli, ali smo sreli vremešnog deda Iku, za koga rekoše da ga lekari često obilaze. Doduše, obzirom na njegove godine, a i devetu deceniju je već načeo, nema se čovek šta čuditi. Ipak, za čuđenje je, svavako, to što doktori ne dolaze da leče, već da bi se lečili. naime, starina bez problema leči iščašenja, kostobolju, namešta kukove i rešava problem noćnog mokrenja, da bi mogao i ordinaciju otvoriti. Za Ivana Radojeva pročulo se i u inostranstvu, pa pacijenti često navraćaju iz Mađarske i Hrvatske. Na to se deda Ika samo smečka i kaže: "Kaki bi pa on Melenčanin bio, da ne zna izlečiti i čoveku u nevolji pomoći". Jer, Melenci, očigledno, nisu samo veliko selo, već i zdravo mesto gde se svakoj boljci i danas može lek naći.
Vlada Arsić
Press magazin 71 – 09.03.2008.

1 коментар: