10 јул 2009

MALULA

ČUVARI HRISTOVOG JEZIKA

U jednoj od najstarijih hrišćanskih naseobina na svetu govori se aramejskim jezikom, kojim je, prema predanju, govorio Isus Hrist

Na obodima sirijskog dela ogolelog planinskog masiva Kalamon, kojim se u zapadnom delu te zemlje proteže granična međa sa Libanom, provlači se savremeni asfaltni put. Na šezdesetom kilometru tog puta, namernika dočekuje uska dolina El Faž, čiji naziv odgovara pojmu pukotina, ili otvor, sa uočljivim prirodnim kontrastima. Na nadmorskoj visini od 1.650 metara natkriljuje je posve neobično mesto sa kućama bele i žute boje stepenasto priljubljenim uz strme litice, kao da su srasle sa njima.

Mapa lokacije Malule

Nadvisuje ih crkveni toranj sa širokim sivim kupolama, poneka džamija sa vitkim minaretom i masivne ogolele kamene stene, sa izdaleka uočljivim pećinskim otvorima. U podnožju je sasvim drugačija slika: zelena oaza bogata izvorima vode u kojoj živi oko 4.000 stanovnika. To je Malula (Maaloula).

Jedna je od najstarijih hrišćanskih naseobina, ne samo u ovom delu sveta, i čuvar aramejskog jezika kojim je, prema predanju, govorio Isus Hristos. Tim jezikom – koji je sličan arapskom (piše s desna u levo) i većina Sirijaca ga ne razume – bile su ispisane neke svete knjige o Danilu, Jevanđelje po Mateji, kao i delovi Biblije. To je jezik drevne Palestine iz Hristovog doba.

Planina se otvorila

Aramejski jezik doživljava pun uspon u vreme vladavine persijskog imperatora Darija Prvog. Godine 500. on je ediktom proglasio taj jezik službenim jezikom zapadne polovine svog carstva. U to vreme bio je u upotrebi i kao trgovački jezik. Do prevage arapskog jezika u VIII veku, aramejski je bio preovlađajući jezik u Levantu i Mesopotamiji.

U Maluli i danas radi škola u kojoj, pored maternjeg arapskog jezika, najmlađi uče i aramejski kojim izgovaraju reči molitve i obavljaju druge verske obrede u ovdašnjim hrišćanskim hramovima.

Malula

Prema otkrivenim izvorima, prvi tragovi života na ovim prostorima datiraju iz X i IX veka p.n.e. Hronologija nastanka i života ove naseobine satkana je od istorijskih činjenica koje se prepliću sa predanjima, mitovima i legendama. Središnja ličnost je sveta Tekla čija je sudbina utkana u temelje istorije Malule sa početka nove ere. Njenoj neobičnoj biografiji savremenici i naratori po pravilu dodaju poneki zanimljiv detalj, ne odstupajući od osnovne sadržine.

Rođena je u gradu Ikoniji u Maloj Aziji, u tadašnjoj Turskoj, početkom I veka nove ere. Njen otac je bio istaknuta ličnost – zapovednik tamošnjeg rimskog utvrđenja. Odrasla je u bogatoj porodicim, u izobilju i vaspitavana je u mnogobožačkom duhu. Izrasla je u prelepu devojku koja je imala veliki broj udvarača. Njen život se iz osnova promenio kada je iz Damaska došao sveti Pavle sa pratiocem Varnavom sa Kipra. Tekla ih je netremice slušala sa prozora kuće dok su na gradskom trgu znatiželjnima propovedali novu hrišćansku veru. Upijala je svaku reč. U tom času joj se ukazala neobično jarka svetlost sa likom Isusa Hrista u središtu, što je dodatno učvrstilo njenu novu veru. A onda je pred njenim očima usledila odmazda Rimljana: Pavla i Varnavu, legionari su okovali i strpali u tamnicu. Čekala ih je smrt kamenovanjem. Tekla ih je tajno izvela iz grada i pridružila im se u svetoj misiji širenja hrišćanstva po Bliskom Istoku.

Priljubljene kuće i crkve uz litice

Kad je pala u ruke rimske vojske, stavili su je na silne muke, ali je ona sve izdržala i uspela da pobegne. Bežeći od rimske potere, godine 45. stigla je do planinskog venca Kalamon, a ispred nje se isprečla ogromna kamena gromada. Legenda kaže da se nakon njene molitve bogu planina otvorila, pa je progonjena devojka uskom stazom provučenom između okomitih stena, uspela da umakne poteri i očevom osvetničkom gnevu. Trajno utočište je pronašla u skrivenoj pećinskoj odaji. Bog je uslišio i njenu drugu molbu i podario joj pitku vodu. Požovela je 90 godi-na.

Ovuda je Tekla umakla rimskoj poteri

I danas na ovom, za hrišćane svetom mestu, nakon provlačenja istim uskim prolazom kojim je, navodno, bežala Tekla, namernika dočekuju pod kamenim svodom i dva izvorišta pitke vode koju meštani smatraju svetom i lekovitom. Jedan je u udubljenju stene. U njemu se nivo vode ne menja, ma koliku količinu zahvatali. Drugi je u kamenoj posudi koju pune povremene kapi (u pravilnim vremenskim intervalima padaju sa tavanice pećinskog luka obraslog mahovinom). Između, iz stene, izrasta vijugavo drvo koje opstaje vekovima. U omanjoj pećinskoj odaji postoji mala moltvena prostorija u kojoj se Tekla molila i gde večno počiva. Meštani, koji su kasnije počeli da naseljavaju ove prostore, sagradili su novu crkvu a Teklu proglasili svetom.

Susret s istorijom

Boravak u Maluli je svojevrstan susret sa značajnim delom istorije hrišćanstva. Ta neobična naseobina privlači mnoštvo posetilaca, stecište je arheologa koji ispituju još neistražene pećine u širem okruženju malule i drugih naučnika zainteresovanih za korene hrišćanstva. Ovde dolaze i likovni umetnici i nalaze neiscrpnu inspiraciju, ali najviše je onih koji dolaze zbog verskog turizma.

Crkva svete Tekle

Posetu Maluli namernik može da započne iz doline El Faž. Prigodnu besedu o prošlosti ovog mesta slušali smo na korektnom srpskom jeziku. Domaćinima je bilo dovoljno samo nekoliko reči da bi zaključili odakle dolazimo.

Gde god da se zaputite dočekaju vas drevna verska zdanja, pravoslavna i katolička, sa sačuvanim tragovima daleke prošlosti, koje su priroda i ljudi poštedeli i sačuvali u izvornom ili delimično izmenjenom obliku. Podizali su ih Grci, Rimljani i Sirijci koji su prihvatili hrišćanstvo.

U crkveno zdanje svetog Sergeja iz IV veka ulazi se kroz otvor samo metar visine, nekada zatvaran prislonjenim kamenom. Oltar crkve je neobičnog kružnog oblika i jedan je od najstarijih na svetu. Ispod su uočljivi kanali za odvođenje krvi žrtvovanih živorinja (kasnije će taj obred biti napušten).

Crkva Svetog Sergeja

Tavanica je stara 2.000 godina. Ikone na zidovima oslikane su pre 400 i 800 godina, a najstarija i najpoznatija je Hristova poslednja večera sa apostolima, za stolom koji je, kao i oltar, kružnog oblika. Na telu Hrista uočljiva je rana na desnoj strani grudi, gde je, prema nekim verovanjima, bilo i Isusovo srce. Hram je bio podignut u slavu dvojice sirijskih vojnika koje je rimski imperator Maksimilijan surovo mučio i pogubio zbog pripadnosti hrišćanskoj veri. U crkvi se nalazi i čuvena freska Jovana Krstitelja sa prekrštenim nogama. U centru naselja je crkva svetog Ilije sa vrednim mozaikom iz IV veka.

Crkva svetog Ilije u centru naselja

Od oko 17 miliona sirijskog stanovništva, 85 odsto su muslimani a oko 13 odsto hrišćani, mahom pravoslavci, koji žive u najvećim gradovima Sirije, Damasku i Alepu i u nekoliko manjih mesta u kojima su najznamenitiji hrišćanski hramovi i crkve.

Staze verskog turizma

Verska tolerancija uočljiva je, pa se u mnogim mestima u objektivu kamere istovremeno mogu naći i minareti džamija i crkveni tornjevi. Ponegde su njihova zdanja gotovo oslonjena jedna na druga, a neretko im se prepliće zajednička prošlost i sudbina. U džamiju Omajada u Damasku, koja je visoko rangirana na lestvici muslimanskih svetilišta, dolaze i hrišćanski vernici da se poklone moštima svetog Jovana Krstitelja koje se čuvaju pod njenim svodovima. Božić i Uskrs upisani su u kalendar zvaničnih državnih praznika.

Džamija Omajada u Damasku

Maluli, s razlogom pripada počasno mesto među sirijskim gradovima u kojima su očuvana svedočanstva o korenima hrišćanstva. Na toj listi su i sirijska prestonica Damask, sa najstarijom crkvom Svetog Pavla, zatim Alep, drugi sirijski grad po veličini, i još dva sirijska mesta – Seidnaja i Homs.

Damask, crkva Svetog Pavla

U Seidnaji, koja se nalazi na pola puta između Manule i Damaska, u predelu bogatom vinogradima i maslinjacima, na kamenitoj zaravni smešten je atraktivni manastir originalne arhitekture.

Seidnaja, panorama grada

Podignut je 547. godine i dar je rimskog imperatora Justinijana Devici Mariji, koja je, prema legendi, najpre u obliku srne otkrila izvorište njegovoj ožedneloj vojsci u pustinji.

Pravoslavni hram u Seidnaji

Zatim se pokazala u obliku ikone, obavezujući ga da na tom mestu izgradi hrišćansku svetinju. kasnije mu se ponovo pojavila u snu i otklonila njegovu nedoumicu kako treba da izgleda budući hram.

Homs, crkva pojasa Device Marije

Ta slika je pretvorena u impozantno zdanje.

U mestu Homsu čuva se sveti pojas Device Marije, po kome je crkva dobila ime. Izrađen je od vune i svile bež boje, sa zlatnim nitima i izložen je u crkvi podignutoj 1872–1894, na temeljima podzemnog zdanja, u kome su se hrišćani krišom molili u vreme rimske vladavine.

Prema predanju, pojas je od Device Marije dobio sveti Toma da bi ga, kao dokaz o njenom postojanju, pokazao učenicima i sledbenicima. U Homs je donet iz Indije 476. godine. Između mnoštva legendi je i ona o lekovitoj vodi u dvorištu crkve koja je zaustavila epidemije.

Sirijski turistički poslenici, koji očekuju obimniju saradnju sa Srbijom, veruju da će naši građani poželeti da između mnoštva drugih turističkih znamenitosti ove prijateljske zemlje, otkriju i ova sveta hrišćanska mesta, nudeći im istovremeno i odmor pod povoljnim uslovima na sredozemnoj obali dugoj blizu 200 kilometara.
Stanoje Jovanović
Politika MAGAZIN 522 – 27.04.2008.

1 коментар:

  1. Predivne slike iz Sirije, da sam blize pa da ih obidjem!!! Posebno me je odusevio manastir sv.Tekle u Maluli!!!

    ОдговориИзбриши