06 јул 2009

LAZAREVAC

IMENJAK KNEZA LAZARA

Grad poznat po najvećem ugljenokopu na Balkanu, Kolubarskoj bici i vajaru naivcu Bogosavu Živkoviću, zbog čijih je radova dolazio i američki predsednik Džimi Karter, tek će da se pročuje po industrijskom turizmu

Razlog da posetite Lazarevac lako ćete naći, a do ovog gradića nije teško ni doći – nalazi se na raskrsnici puteva koji vode od Beograda ka Valjevu, Ljigu i Aranđelovcu. Ubraja se među 17 beogradskih opština, a od centra prestonice udaljen je 55 kilometara.

Naš dolazak poklopio se sa obeležavanjem godišnjice Kolubarske bitke, koja je davne 1914. godine vođena punih 30 dana, od 16. novembra do 15. decembra.

Mapa lokacije Lazarevca

Na Vrače brdu

Bilo je to vreme kiša, Kolubara se izlila iz svog korita, a general Oskar fon Poćorek je krenuo sa neuporedivo bolje opremljenom i brojnijom armadom, pa ipak je vojvoda Živojin Mišić izvojevao pobedu.

– Ne zna se tačan broj palih vojnika. Po jednoj verziji u kripti ih je 50.000, a po drugoj 20.000 – naglašava naša sagovornica i dodaje – poređenja radi, da u Lazarevcu danas živi oko 20.000 meštana, a u celoj opštini, koja obuhvata površinu od 389 kvadratnih kilometara, u 32 naselja ima oko 60.000 stanovnika – priča Jagoda Nedeljković, kustos u Modernoj galeriji i dodaje da je uprkos svim zlodelima neprijatelja srpski narod ostao dostojanstven i u pobedi sahranivši sa svojim junacima i pale austro-ugarske vojnike u istu grobnicu.

Crkva posvećena Svetom Dimitriju

Spomen-kosturnica, crkva posvećena svetom Dimitriju, svojim skladom i lepotom dominira gradom. Građena je od 1938. do 1941. godine sredstvima Društva za podizanje hrama, kao umanjena replika crkve Svetog Đorđa na Oplencu u Topoli.

Obližnje Vrače brdo, u selu Ćelije iznad Ibarske magistrale, koje sa nadmorskom visinom od 240 metara dominira okolinom, u toku Kolubarske bitke 15 puta je prelazilo iz ruku jednih u ruke drugih! Tu je 1914. godine poginuo i Dimitrije Tucović. Prvobitno je na brdu i sahranjen, a 1954. godine su posmrtni ostaci preneti u Beograd, na trg koji nosi ime po ovom prvaku Socijaldemokratske stranke.

Vrače brdo je danas omiljeno izletište Lazarevčana. A u narodu postoji verovanje da su ovde deo života proveli, u manastiru podno brda, sveti vrači Kuzman i Damjan i da je brdo po njima nazvano.

Čarobni vrt

U Lazarevcu je sve po meri njegovih stanovnika. U blizini crkve Svetog Dimitrija su obdanište, srednje škole, velelepna zgrada Centra za kulturu, biblioteka "Dimitrije Tucović", koja je 1989. pokrenula i Festival humora za decu, poznat i van granica naše zemlje.

Moderna galerija

– Na prvom spratu robne kuće, u samom centru Lazarevca, nalazi se Moderna galerija, otvorena 2002. godine. Bogata zbirka slika, grafika i skulptura, reprezentativnih za našu likovnu scenu od perioda između dva svetska rata do danas poznata je pod nazivom "Savremenici". Nastala je kao legat Lepe Perović gradu. Kolekcija je obogaćena naknadnim poklonima i otkupima, tako da danas raspolaže sa preko 200 eksponata – naglašava naša sagovornica s neskrivenim ponosom.

U sred grada – Kamengrad

Ko još nije čuo za "Čarobni vrt" vajara naivca Bogosava Živkovića u obližnjem selu Leskovac? U umetnikovom dvorištu su izložena dela u kamenu i drvetu. Oslikani zidovi, vrata, bunari, vajati, drveće govore o umetnikovom neumornom duhu i prava su turistička atrakcija. Ovo mesto je postalo svetski poznato kad ga je posetio američki predsednik Džimi Karter. Zahvaljujući Bogosavu i arhitekti Draganu Vukmiroviću, u centru Lazarevca je nikao "Kamengrad”, sa malom pozornicom i elementima etnonasleđa – mlinskim kamenom, žrvnjem, ognjištem...

Kapija Kamengrada

Prva bolnica u Lazarevcu podignuta je 1930. godine. Dobrotvori zgrade bili su Toma i Ilinka Paunović. Jedno vreme je tu bilo porodilište, zatim zubna ambulanta, pa muzička škola a dočekala je i da se pod njen krov useli i biblioteka.

Sportski centar

Ovde je i prava meka za sportiste, jer u jednoj od najboljih hala za dvoranske sportove u Srbiji ima mesta za skoro sve sportske discipline.

Nosilac razvoja u celom gradu je Rudarski basen "Kolubara". Nekada su ovde bile nepregledne šume, ljudi su ih raskrčili i napravili obradivo zemljište. A onda su došli bageri i počeli da prevrću zemlju tražeći "crno zlato". Proizvodnja uglja zahteva skidanje plodnih oranica, izmeštanje reke i nestajanje sela, a kada je eksploatacija okončana ostaje nešto što liči na mesečev pejsaž. Nažalost, to je neminovnost i danak koji ovaj kraj plaća za dobro cele zemlje.

– Šezdeset odsto proizvodnje lignita sagorimo da bismo dobili električnu energiju. Znači, svaki drugi kilovat koji potrošite kod kuće dolazi odavde – objašnjava nam Branislav Pajić, rudarski inžinjer koji u RB "Kolubara" radi u sektoru razvoja.

Ovaj bager se kupuje na kilo

Zanimljiv "izum" ovdašnjih ljudi je – interesna gradnja. Kop se, naime, svake godine pomeri za oko 250 metara, prateći žilu uglja. Sela Sakulja i Cvetovac više ne postoje, a sledeći su na redu Vreoci. Meštanima se plaća za iseljenje, pa sad preko noći niču kuće, obori, voćnjaci...

Nismo propustili priliku da prozborimo i o pepelu.

Novo korito Kolubare i jezero

– Ima načina da se reši i taj problem, recimo Nemci ugrađuju pepeo u puteve. Površinski kopovi se rekultivišu: danas je 870 hektara pod šumom, 300 hektara pod poljoprivrednim zemljištem i rasadima... – nabraja Pajić i pokazuje najnoviji podvig RB "Kolubara". Posle tri godine korito reke Kolubare promenilo je tok za 4,6 kilometara.

– Ovo je jedinstven primer u Evropi, možda i u svetu. Pošlo nam je za rukom da izmestimo reku i na nekadašnjem odlagalištu napravimo protočno jezero površine 140 hektara, tu je i amfiteatar koji može da primi 1.500 posetilaca, u planu je izgradnja hipodroma, strelišta... Imamo prostranstvo na kome može biti šta god osmislimo, pa i skijaške staze, naravno, ukoliko nađemo investitore – dodaje Pajić.

Šetačka zona

Inspiracija za "Sumnjivo lice"

Sa setom gledamo taj prelepi brežuljkasti predeo šumadijske Kolubare, pokriven zelenim "ćilimom" po kome su se poput šara rasporedila sela i zaselci, blagorodnu zemlju, koja se sve manje obrađuje, 30 izvora mineralne vode, koje niko ne koristi, brojna prirodna i veštačka jezera. Leti na jezeru Očage, koje se puni podzemnim izvorima sa dna jezera na dubini od devet mera, bude kao na moru.

U centru grada tiskaju se kafići i poslastičarnice, a među njima izdvajaju se restorani "Tom i Džeri" i "Bajka", koji je svrstan među 30 najboljih u Beogradu. Lazarevčani uživaju u 2.400 sunčanih sati godišnje, dok vetrove zadržavaju Kosmaj, Rudnik, Venčac i Bukulja.

U Lazarevcu je službovao, kao sudski praktikant, i najveći srpski komediograf Branislav Nušić koji je tu, po svoj prilici, našao i inspiraciju za "Sumnjivo lice".

Ova reportaža pomalo liči na „površinski kop” sa koga je skinut samo prvi sloj, a do lignita ima još dosta. Ostajemo vam dužni priču kako su lazarevački planinari „okrenuli pedalu” do manastira Bogovađe, kako vaja Ilija Filipović iz Stepojevca, kako se u selu Rudovci u stogodišnjem jasenu, posle jedne olujne noći, pojavio lik Bogorodice. Ako se obnovi slikarska kolonija nećemo zaobići ni selo Dudovicu, a red bi bio da odemo i do pecaroša, da proverimo da li grize „brka”. Nedavno se jedan od skoro deset kilograma, na naše oči, upecao na keder...
Slavica Berić
Politika MAGAZIN 584 – 07.12.2008.

Нема коментара:

Постави коментар