06 јул 2009

GAMBIJA

SLEPO CREVO AFRIKE

Gambija leži na obalama istoimene reke, koja izvire u Gvineji, u masivu Futa Đalon, i uliva se u Atlantski okean. Poput prstena okružuje je dvadeset puta veći Senegal

Gambija svojim geografskim položajem i oblikom neodoljivo podseća na slepo crevo, a za njene neobične granice zaslužni su Britanci. Navodno, ploveći istoimenom rekom, posada jednog broda pucala je iz topova ka obali i tamo gde bi đulad pala, vojnici su povlačili granicu. Tako je, u zavisnosti od kalibra topova i dometa đuladi, nastala gambijska granica.

Plodno ušće reke Gambija naseljeno je već hiljadama godina. O Tome svedoče zapisi moreplovca Hanos, koji datiraju iz 450. godine pre nove ere. Sredinom XV veka mnoga istraživačka putovanja koja je inicirao Henrik noreplovac kretala su se u pravcu zapadne Afrike, da bi nešto kasnije pristigli Portugalci, koji su počeli da se bave unosnom trgovinom. Otuda i etimološko poreklo imena reke Gambija, od portugalske reči kambio, što znači razmena, ili trgovina.

Mapa i lokacija Gambije

U to vreme Gambija je pripadala kraljevstvu Mali, a reka je bila glavni trgovački i transportni put do unutrašnjosti Afrike. Njenim tokom prevozila se različita roba: slonovača, gvožđe, zlato, kikiriki ali i robovi. Krajem XVII i XVIII veka Britanci i Francuzi su se neprekidno borili za političku i ekonomsku prevlast nad regionom oko reka Senegal i Gambija. Tek 1889. godine, kada je Gambija postala britanska kolonija, definitivno su utvrđene granice između nje i Senegala, tada francuske kolonije. Status kolonije ova zemlja je imala do 1965. godine kada je stekla nezavisnost, da bi 1970. godine bila proglašena za republiku.

Reka Gambija

Kamerom na predsednika

Davne 1977. godine veliku popularnost u svetu i bivšoj SFRJ postigla je američka TV serija "Koreni". Potresne scene urezale su mi se duboko u sećanje, a želja da odem u Gambiju još od tada me je progonila.

Bilo je oblačno i sparno kad mi se konačno ta želja ostvarila prelaskom granice između Senegala i Gambije. Vozeći obazrivo po razlokanom sa udarnim rupama, vozač nas je, posle jedočasovne vožnje, dovezao do hotela na obali mora.

Banđul, pogled na grad i Bulevar nezavisnosti

Bez obzira na lepljivu vrućinu, odmah smo se uputili u grad. Ispred hotela nas je sačekala grupa mladića, koja nas je tokom šetnje po Banđulu, glavnom gradu Gambije, pratila u stopu. Iako su bili dosadni kao osice, nije nam preostalo ništa drugo nego da im se prepustimo. Preuzevši ulogu vodiča, na samo njima razumljivom engleskom jeziku, brbljali su bez prestanka, sve dok se na centralnom trgu nije zaustavio saobraćaj. Odjednom su nestali, a ja sam na pešačkom ostrvu ostala sama kao ćuk. U daljini sam ugledala kolonu luksuznih automobila i vozila sa naoružanjem. Narod koji se našao na ulici počeo je da maše, a ja sam uključila kameru. Snimala sam kolonu vozila, u kojoj se na putu u rezidenciju nalazio aktuelni predsednik Gambije Jaja Džame Džahija Džamah.

Jaja Džame Džahija Džamah, predsednik Gambije

Banđul (Banjul), glavni grad Gambije, nalazi se na ušću istoimene reke u Atlantski okean. Osnovan je 1816. godine kao trgovačko i vojno uporište, u vreme kada su Britanci pokušavali da stanu na put trgovini robljem. Tada se zvao Baturst, a sadašnje ime je dobio 1973. godine u vreme odbacivanja tragova kolonijalizma.

Ostrvo bambusa

Prvobitno naselje je nastalo na jednom ostrvu, na kome su do tada rasli samo baobabi i bambusi. Otuda verovatno i potiče ime grada, s obzirom da na jeziku lokalnog stanovništva Mandika "banđul" znači ostrvo bambusa. Gradska luka, preko koje se obavlja uvoz i izvoz robe, igra veoma značajnu ulogu u životu Gambije. Za najveću znamenitost zemlje i glavnog grada slovi trijumfalna kapija visoka 35 metara, sagrađena u znak sećanja na državni udar 1994. godine, kad je sa vlasti zbačen predsednik Davda Džavara, a njegovo mesto zauzeo sadašnji.

Sa malog balkona na vrhu kapije pružila mi se prilika da vidim Banđul kao na dlanu. Ni mali, ni veliki, sa građevinama u kolonijalnom stilu, crvenim krovovima, džamijama, hrišćanskom crkvom, rekom, morem i bujnim zelenilom, iz ptičje perspektive delovao je mirno i pitomo.

Banđul, Trijumfalna kapija

Dole ispod slavoluka provlačio se široki Bulevar nezavisnosti, a nedaleko od kapije nalazio se pano u obliku afričkog kontinenta sa koga se u beloj odori narodu smešio predsednik Jaja Džame.

Banđul, nacionalni muzej

Stari deo Banđula, kao i nacionalni muzej sa eksponatima iz kolonijalne prošlosti i novije istorije zemlje nešto su po čemu je grad poznat, ali njegova pijaca Albert je nešto što se ne zaboravlja. Ušla sam u pijacu prepuštajući se prazniku za čula, bogatoj ponudi voća i povrća, raznovrsne ribe i morskih plodova, zanosnim mirisima hrane, šarenilu boja, žamoru i reci kupaca koja me je nosila od tezge do tezge.

Banđul, pijaca Albert

Poznato je da Zapadnoafrikanci teraju modu i rado nose šarenu odeću od tankog materijala bojenog batik tehikom. Tako i Gambijke nose divne šarene haljine i turbane koji im besprekorno stoje. Za razliku od žena, muškarci se radije opredeljuju za evropski način odevanja, mada ima i onih koji nose galabije. Želju da na pijaci, u svom tom galimatijasu boja i ljudi napravim zanimljive fotografije, ostvarila sam teškom mukom. Piljarice i prodavačice ribe nisu bile nimalo kooperativne. Gunđele su i verovatno me psovale, a neke bogme i pretile. Nisu dopuštale da slikam čak ni robu koju su prodavale.

Međutim, navikla na ovakva negodovanja i u drugim delovima sveta, ipak sam uspela da fotografišem nekoliko zanimljivih situacija. A onda su me privukli mirisi hrane koja se pripremala u okolnim restoranima. U Gambiji se obrok uglavnom priprema sa svežom ili sušenom ribom, a prilog je obično pirinač, slatki krompir, manioka, okra i razne druge vrste povrća i tradicionalni sos od kikirikija. Omiljeno piće je ataja, vrsta zelenog čaja, i specijalni kinkeliba čaj. Rado se piju i sokovi od manga, papaje, guave, tamarinde, palme i bisap-sok načinjen od sušenog cveta hibiskusa.

Domoda

U jednom prijatnom restoranu uz muziku i glas Jusu n' Dura, velike zvezde sa ovih prostora, prtobala sam nekoliko veoma ukusnih specijaliteta. Počelo je sa "tašnicama" od testa prženog na ulju, punjenim ribom i povrćem, a zatim je na sto stigla domoda, ukusno jelo od mesa i povrća prelivenog sosom od kikirikija. Glavno jelo sisaj jasa sastojalo se od piletine u sosu od limuna, luka i začina, i priloga spravljenog od pirinča, povrća i sušene ribe. Mada alkohol zbog islama nije popularan, ipak sam poslužena palminim vinom. Na kraju obeda domaćini su me počastili poslasticom čakeri koja se pravi od jogurta, zatim svežim voćem i kikirikijem. Posle ovog raskošnog ručka zaključila sam da je gambijska kuhinja veoma ukusna i maštovita i da je dobro što nije pala pod uticaj britanske!

U društvu bumstera

Gambija je danas sve poznatija turistička destinacija, naročito omiljena u zapadnoj Evropi. Davne 1966. godine posetilo ju je svega 300 turista, a deset godina kasnije čak 25.000! To je zemlja sa puno sunca, divnog mora, dugih belih peščanih plaža i zanimljivih zabavnih sadržaja, kao što su posmatranje ptica, pohađanje kursa plesa i udaranja u đemba bubnjeve, ali i "seks turizam".

Bumster

Naime, u Gambiji naočiti mladići, takozvani bumsteri, na šarmantan način nude svoje usluge… pre svega kao vodiči. Služeći se sa nekoliko jezika, oni pokušavaju da privuku pažnju turistkinja, što im uglavnom i uspeva. Iako "bele žene" u Gambiji mogu slobodno da se kreću i bez društva, one koje su usamljene rado prihvataju njihove ponude. Bumsteri na ovaj način izdržavaju sebe i porodicu, ali u svakom od njih tinja i nada da će se možda oženiti i otići u Evropu.

Banđul, fudbalski stadion

U ranim jutarnjim satima na plaži sam primetila mnoge mlade ljude kako trče i treniraju. Saznala sam da je nacija oduševljena fudbalom i da se u blizini Banđula nalazi veliki stadion koji može da primi 40.000 gledalaca. Na to koliko vole fudbal ukazivala je i činjenica da su na pominjane Srbije odmah izgovarali imena Nemanje Vidića, Siniše Mihajlovića, Save Miloševića, Peđe Mijatovića…

Banđul, u lokalnoj hrišćanskoj crkvi

Bila je nedelja pa sam iskoristila priliku da odem u lokalnu hriščansku crkvu u kojoj se održavala misa. Elegantna gospoda i dame u kostimima pastelnih boja i lepim šeširima, sedeli su u klupama slušajući propoved. Sve je podsećalo na pedesete godine XX veka i scenu iz nekog starog filma.

Banđul je zanimljiv i po jednoj neobičnoj auto-trci. Naime, u njemu je cilj "Plimut-Banđul čelindža". Učesnici trke voze automobile čija vrednost ne prelazi 100 britanskih funti. Polazna tačka je Plimut, a maršruta kroz severozapadnu Afriku mora da se pređe za 20 dana. U slučaju da stignu do cilja, vozila se prodaju ili poklanjaju.

Moj kratak obilazak zemlje završio se vožnjom trajektom kojim sam se iz banđula prebacila u mesto Bara, na severu ušća reke Gambija u Atlantik. Kada mi se pogled zaustavio na okeanu, setila sam se jedne od najvećih posleratnih pomorskih katastrofa, koja se 2002. godine dogodila kraj Gambijske obale. Senegalski trajekt "Le Jola" koji je saobraćao na liniji Ziginšor- Dakar potopljen u snažnoj oluji, odvukavši u smrt 1.800 ljudi. S obzirom na to da je naš trajekt bio prepunjen i pretovaren, odahnula sam kada smo se iskrcali na čvrsto tlo.
Sonja Lapatanov
Politika MAGAZIN 580 – 09.11.2008.

1 коментар: