25 март 2011

PITIO

KAFENISANJE NA VRHU GLOBUSA

Iako su Beograd i ovaj gradić u švedskoj pokrajini Norboten u istoj vremenskoj zoni, u ovo doba godine tamo se smrkava već u pola tri popodne

Život je, uprkos svemu, i dalje nepredvidiv. U "novogodišnjoj rezoluciji" za 2007. odlazak Deda Mrazu u pohode nije se uopšte našao na mojoj listi. Imao sam toliko preča posla. I nijedan me od tih poslova nije vodio ka severu Švedske. Šta bih tamo? Ipak, rezultanta moga života u tih 365 dana neočekivano je promenila pravac. Dogodilo se nemoguće.

Mapa lokacije gradića Pitio

Umesto prasetine, o praznicima sam ručao pečenje od irvasa, losa, haringe… I pitepalt – knedle punjene usoljenim svinjskim mesom zahvaljujući kojima Pitio (Piteå ili samo Pitea), gradić od četrdesetak hiljada stanovnika na obali Baltičkog mora i nadomak polarnog kruga, uživa sličnu slavu kao što Leskovac uživa zahvaljujući mućkalici.

Pitepalt je jaka hrana, iz doba kada se radilo u polju ili u šumi i kada se nije imalo. Danas je, uz jak naglasak, sastavni deo lokalnog identiteta, onog koji ni globalizacija ne uspeva da poravna. Lokalni dijalekat, ipak, polako ali sigurno nestaje.

Pitio – gradski trg

Iako je na geografskoj karti vrlo blizu "kraja" sveta, do oblasti Norboten, čiji su najveći centri gradovi Lulio i Pitio – iz Stokholma se stiže relativno jednostavno. Mada može da potraje: avionom se stiže za sat, kolima je potrebno 9-10 sati, vozom čitavih 13. A kad se jednom "popnete" gore, skoro na vrh globusa, dole, prema jugu, možete da se spuštate sankama. Sve je nizbrdica.

Pošto Pitio nema aerodrom, leteli smo do susednog Šleftija, koji je na sat vremena kolima, ali pripada drugoj "županiji". Tu sa porodicom živi Junas, brat moje devojke Ane, pa je "bilateralni susret" ugovoren još nekoliko meseci ranije, kada je putovanje još bilo u početnoj fazi planiranja.

Iz velikog aviona silazimo u malu aerodromsku zgradu. Nema ni pola pet, napolju je mrkli mrak. Svuda unaokolo beli se sneg. Kako automobili jedan po jedan odlaze sa parkinga i otvaraju vidik, postaje jasno da je aerodrom prektično usred šume. Svetla grada se ne naziru. Zima ne štipa prema očekivanju. Psihološki sam se pripremio na -25, a nema ni -5. Da li je to posledica globalnog zagrevanja? Ili je možda svevišnji hteo da me poštedi jer zna da sam zimogrožljiv?

Zaleđeno more

Autobus za dvoje

Ukrcavamo se u aerodromski autobus do grada. Nikako da krene. "Svakog časa treba da sleti još jedan avion, moramo da sačekamo i te putnike", saopštava nam ljubazna žena šofer, žilava teta od pedesetak leta. Samouverena je, kao da po putevima prekrivenim snegom i ledom može da vozi vezanih očiju.

Šleftio izgleda kao začarani gradić sastavljen od "lego" kockica. Na ulicama nema žive duše. More je zaleđeno. Praznična svetla obasjavaju kamerni ambijent. Nedelja pred Božić.

Ženski šofer telefonira. Neće moći da nas odveze do naše stanice. Uskoro sleće koš jedan avion i mora da žuri nazad na aerodrom. Javila je, međutim, kolegi da nas pokupi. Nismo čekali ni dva minuta, a gradski autobus je već bio tu. Prazan, samo za nas dvoje. Majstor nas pita dokle idemo. Zna koji je kraj, ali ne zna tačno ulicu. Nije šofer, već dispečer i seo je u autobus da bi rešio "vanrednu situaciju". Doveo nas je skoro do pred Junasova vrata.

Ni mi nismo tačno znali koji je broj kuće, što i nije bio neki problem. Što zbog manjka svetlosti, što zbog duboko interiorizovanih luteranskih načela, tek malo ko ima navučene zavese. Kroz maltene svaki prozor može da se prati "direktan prenos". Prepoznajemo naš program. Ulazimo unutra i izuvamo se. Ni u jednu kuću se ne ulazi u cipelama.

Tipične kuće dalekog severa

Od Šleftija do Pitija, gde žive Anini roditelji, vozimo se kroz noć. Širok i dobar autoput, farovi bacaju svetla daleko, nigde ni kučeta ni mačeta. Samo sneg i drveće. Da, u šumi ima životinja – irvasa, medveda, vukova… Kada bismo se udaljili od obale i krenuli ka unutrašnjosti, verovatno bismo se na nekom sporednom putu naišli na Laponce – iliti, politički korektno, pripadnike naroda Sami – i njihove irvase. Oni se spuštaju ka obali kad je u planinama veliki sneg.

Miris novca

Pitio i dan danas živi od drveća. Dimnjak fabrike papira ne prestaje da se puši ni praznikom. "To je miris novca", kaže Roger, starosedelac, aludirajući na vonj "prerade papira" koji sa vremena na vreme zapahne čitav kraj.

Iako su Beograd i Pitio u istoj vremenskoj zoni, narednih dana intenzivno zevam, nezavisno od dužine sna. Dan je kratak – sunce nije pošteno ni izašo, a već zalazi. Več oko 14.30 spušta se gust mrak. Kafa je jedna od zamena za sunčevu svetlost. Skuva se "na veliko", "spakuje" u termos i onda se dosipa. Imam osećaj da meni, nenaviknutom na polarne prirodne fenomene, ne bi pomoglo ni kada bih kofein u organizam unosio intravenozno. Tako bih rado pao u hibernaciju i probudio se kad dođe proleće.

Autoput E4 od Šleftija za Pitio

Ali, nema spavanja! Život ide uobičajenim ritmom, kao da je dan stvarno dan. Doručak u osam, ručak u podne, večera u šest. Prazničnim danima, naravno, i taj red vožnje je fleksibilniji. Temperaturni minus je, međutim, konstanta mesecima. Kratkad obdanica takođe. Ali to je prosto tako – prirodno stanje – i o tome skoro da se i ne priča. Zimi je mračno, ali je zato leti dugačak dan i to, kažu, deluje kao energetska kapsula. Aktivan si i sa minimumom sna.

Topla vatra za hladnu zimu

Iz Beograda mi stižu vesti kako je u gradu opšti haos zbog snega i leda. Ovde su sneg i led od jeseni do proleća... i sve funkcioniše cakum-pakum. Razmišljam kako često zaboravljamo na blagodeti mesta na kojem su se nekad davno "parkirali" naši preci. Mislimo da nam je sve to bogomdano i olako traćimo bogatstvo koga najčešće nismo ni svesni.

Zimska idila

Nikada ranije nisam bio negde gde je život u tolikoj meri uslovljen ćudima prirode i gde su ljudi sa prirodom odistinski saživljeni. Gde se uživa u slikama "zimske idile", škripanju snega, pucketanju leda. Gde se poštuje zima koja ledi krv u žilama. I gde se uprkos "radikalnoj" klimi uselio udoban život. Zahvaljujući i tehnološkom napretku, ali pre svega zahvaljujući razvijenoj svesti, dobroj organizaciji i solidarnosti.

Prvog dana posle Božića na naslovnoj strani lokalnih novina je priča o radniku koji je ostao bez posla dok je bio na bolovanju. Tražim da mi prevedu tekst. "To tako ne sme", glasi naravoučenije. Švedski sever brani tekovine svoje socijaldemokratije. To se osvajalo generacijama i ne prepušta se tek tako, bez borbe. Iako je pritisak sve jači.

Za božićnu trpezu, švedski sto, naravno

Za ljude sa severa Švedske važi kako su suzdržani u ispoljavanju emocija, kako ne vole da dele pohvale i komplimente da ne bi tako "pokvarili" onoga koji je pohvale možda zaslužio. Porodične situacije – posete, kafe i čajevi, (praznični) ručkovi – izgledaju, međutim, neverovatno slične našim. Samo što se jede manje masna hrana, što se mnogo manje priča o politici o što se nigde, ali baš nigde u zatvorenom prostoru (bilo da javni ili privatni), ne puši.

Ne znam kako bi sve bilo da sam kojim slučajem u te krajeve stigao sam, ali sa beogradskom Pitijankom kraj sebe ni u jednom trenutku se nisam osetio kao stranac.
Predrag Dragosavac
Politika MAGAZIN 540 – 03.02.2008.

Нема коментара:

Постави коментар