25 март 2011

GRADAC

SVET DIVLJINE U SRCU GRADA

Klisura reke Gradac spada u zaštićena područja Republike Srbije. Ekolozi je smatraju najčistijom rekom u zemlji

Klisura reke Gradac spada u zaštićena područja Republike Srbije. Ekolozi je smatraju najčistijom rekom u zemlji. Predstavlja poslednje stanište vidri u Evropi, ali i nekih drugih ugroženih vrsta. U njenim gudurama još se mogu videti vodenice stare nekoliko vekova, vajati i drugi oblici nekadašnjeg neimarstva.

Klisura je omiljeno izletište Valjevaca i njihovih gostiju. Osim njih, ovde dolaze i poklonici verskih putovanja, kao i istinski zaljubljenici u prirodu.

Mapa lokacije reke Gradac

Mesto gde se umire od starosti

Gradac je rečica koja se u Kolubaru uliva u centru grada. Međutim, nekoliko stotina metara dalje, slika se menja. Umesto urbanih pejzaža, izranja svet divljine. U blizini ušća je podignuta brana ispred koje je stvoreno malo jezero. Kristalno čista voda podseća na veliki akvarijum u kom se šepure razne vrste riba. Najbrojnija su jata pastrmki, koja kod pasioniranih pecaroša izazivaju razne emocije.

Na njihovu žalost, stroga pravila Ekološkog društva u vezi sa količinom ulova i dopuštenim vrstama mamaca doprinose da većina ovih rečnih kraljica umire od starosti. Razočarani su i ljubitelji brčkanja. Voda je tokom leta toliko hladna da se samo najodvažniji usuđuju da zarone. Zadovoljne su jedino pivopije. Flaša se u vodi ohladi brže nego u frižideru.

Brzaci na reci Gradac

Duž same obale je otvoreno nekoliko malih restorana, koji su veoma srećno uklopljeni u ambijentalnu celinu. Većina kafanskih objekata predstavlja preuređene stare vodenice, ali buke nema nigde. Dok gosti u neposrednoj blizini vode satima vežbaju "isključivanje mozga", tišinu i mir remete jedino radoznale patke, plovke, guske i razne vrste divljih kokošaka. Ljubitelji aktivnog odmora mogu probati veštinu jahanja u konjičkom klubu u Deguriću, do kojeg se iz pravca Valjeva stiže samo uskom pešačkom stazom. Uživaćete u prelepim pejzažima pored reke, a još više u malom kafiću pored štale u kom se muzika čuje i usred bela dana.

Manastir Ćelije

Jedno od zanimljivih mesta jeste ekološko domaćinstvo Vladana Brankovića, koje se nalazi u neposrednoj blizini manastira Ćelije. Od puta je udaljeno oko 200 metara, ali se pešačenje višestruko nagrađuje.

Da bi se uživalo u zaista nesvakidašnjoj atmosferi kanjona, neophodno je, međutim, ispuniti nekoliko uslova. Prvi je da ste vični akrobatici. Jedini način da se pređe reka jeste uz pomoć položenog brvna, a alternativa je pešačenje kroz vodu. Na koji god način da se stigne, čeka vas zanimljiv odbor za doček.

Stado divljih koza, koje ovde obavlja neku vrstu recepcionerskog posla, sa velikim interesovanjem se prihvata svakog gosta. Zauzvrat, ponuda restorana obuhvata i kvalitetan kozji sir, koji se retko gde može pronaći. Jedna od novina je da je preduzimljivi domaćin odlučio da proširi turističku ponudu. U toku je izgradnja nekoliko vajata, tako da se već od narednog leta ovde može i prespavati.

Mirniji tok reke Gradac

Selo episkopa

Klisura reke Gradac je poznata i po nekoliko manastira i kulturno-istorijskih spomenika. Najpoznatiji je manastir Ćelije, zadužbina kralja Dragutina iz XIV veka. Danas je to ženski manastir sa jednim od najpriznatijih crkvenih horova. U prošlosti, međutim, ovde su živeli monasi i nadaleko čuveni duhovnici. U porti crkve je sahranjen Ilija Birčanin, narodni vojvoda i prva žrtva seče knezova. Kao iguman, krajem XVIII veka, ovde je boravio i Bogu se molio Hadži Ruvim, još jedna žrtva dahijskog zuluma.

U crkvenim krugovima je pokrenuta inicijativa da se i ovaj hrišćanski mučenik kanonizuje u svetitelja. Za sveca se predlaže i doktor Ava Justin Popović, takođe iguman manastira Ćelije. Smatra se jednim od najvećih duhovnika i teoretičara Srpske pravoslavne crkve. Bez suda i krivice, posleratne vlasti osudile su ga na doživotnu izolaciju. Više od tri decenije, sve do smrti 1979. godine, otac Justin je živeo iza manastirskih kapija. Dovoljno dugo da ostavi dubok trag u pravoslavnoj misli i dogmatici.

Prva slova i osnovna znanja o životu ovde je sticao i sveti Nikolaj Velimirović. Nekadašnji vladika žički i ohridski rođen je u selu Lelići, koje se nalazi na uzvišenju iznad klisure. Umro je u Americi polovinom prošlog veka, a pre desetak godina njegove mošti su prenete u rodni kraj. Spokoj su našle u manastirskoj crkvi, a u neposrednoj blizini otvoren je i muzej. U seoskoj kući skromnih dimenzija, izgrađenoj u šumadijskom stilu, izložene su lične stvari, dokumenta i rukopisi narodnog svetitelja.

Lelići su siromašno planinsko selo sa malo ljudi i još manje kuća. Većina ih je razbacana po okolnim brdima i visovima. Ipak, Nikolaj nije jedini božji sluga dostojan vladičanskog štapa koji je ovde rođen. Odavde potiču i blagopočivši vladika šabačko-valjevski Jovan, kao i episkop Artemije, glava Raško-prizrenske eparhije. Zbog svega se kanjon Gradca ponekad naziva i dolinom svetaca, što donekle objašnjava mir i spokojstvo koje se može osetiti na svakom koraku.

Detalj iz kanjona reke Gradac

Istine radi, treba spomenuti da dolina ima i drugu stranu. Kada zavlada noć, koja se u tesnac spušta brzo i bez upozorenja, sve postaje drugačije. Žubor vode, kloparanje vodeničnog kamena, glasovi raznih životinja i drugi zvuci lako se pretvaraju u nejasnu simfoniju prirode,
koju svako doživi na različit način. Oni maštovitiji i strahu skloniji, u ovim notama obično čuju sve ono što slute i čemu se ne raduju. Počev od raznih drekavaca, koji su nekoliko godina punili i stupce dnevne štampe, pa sve do nadaleko poznatog srpskog vampira – Save Savanovića. Njegov idejni tvorac, srpski književnik Milovan Glišić, slučajno ili ne, rođen je baš ovde – u klancu reke Gradac.
Vlada Arsić
Press magazin 51 –14.10.2007.

Нема коментара:

Постави коментар