16 септембар 2011

IGUASU VODOPADI

VELIKA VODA

Ovaj čudesan prizor nalazi se na samoj granici dveju najvećih država Latinske Amerike: Argentine i Brazila. Uostalom, svi veliki vodopadi imaju taj običaj da ih dele dve zemlje: Nijagarini, Viktorijini... Iguasu nije izuzetak u tome…

Možete i sami da zamislite iznenađenje na licima oklopljenih konkvistadora koji su se teškom mukom probijali kroz bujno rastinje samog srca Zelenog kontinenta, kada su čuli buku teške mase vode koja se survava niz litice. Došli su do ivice i pogledali dole: to mora da je bio čudesan prizor. Kada su rekli svojim prevodiocima – Indiosima da pitaju domoroce kako se zovu ova reka i ovaj prizor, dobili su odgovor: Iguasu, to jest Velika voda.

Mapa lokacije Iguasu vodopada

I zaista je velika. I to je još uvek čudesan prizor. A nalazi se na samoj granici dveju najvećih država Latinske Amerike: Argentine i Brazila. Uostalom, svi veliki vodopadi imaju taj običaj da ih dele dve zemlje: Nijagarini, Viktorijini... Iguasu nije izuzetak u tome. No, ako imate vremena i novca, uzmite pasoš, obezbedite brazilsku vizu (argentinska vam nije potrebna sa našim pasošem), i krenite u avanturu. A ako nemate – ostanite sa nama do kraja i uživajte barem u ovim odjecima lepote.

Iguasu vodopadi

Ovi golemi vodopadi (na portugalskom Cataratas do Iguaçu, na španskom Cataratas del Iguazú) nalaze se na reci Iguasu, pritoci reke Parana (Paraná), po kojoj je i istoimena brazilska država dobila ime (inače, na portugalskom reč paraná označava vodotok). Parana je, uzgred, toliko velika i mutna, bučna i tropski smeđa i muljevita, da predstavlja gotovo zastrašujući prizor gledana sa mosta koji razdvaja Brazil i Argentinu, posebno ako most prelazite avanturistički – pešice, kao što smo to mi uradili, u želji da prištedimo koji pezos, stopirajući sa argentinske strane (ima tu još razloga za stopiranje, ali o njima nešto kasnije)... Ta velika reka, koja se kasnije kreće lagano ka La Plati, da bi se kod Buenos Airesa pretvorila u pravi morski zaliv, predstavlja pravo "čudovište" za one koji su navikli na evropske reke... No, vodopadi ne nastaju na ovoj reci (na nesreću), već na njenoj omanjoj pritoki – gde se ogromna količina vode u 275 pojedinačnih vodopada survava sa raznih visina, čineći pravu "pletenicu", to jest, koloplet zelenila i plavetnila vode, začinjenu beličastim odsjajem vodene pene.

Dakle, da se vratimo na one konkvistadore: verovatno im je netaknuti plavo-zeleno-beli krajolik Iguasua delovao kao kosmonautima naša planeta iz svemirskog broda: blago, prelepo, iskonski, divlje, sve u isto vreme!

Legenda

Reka Iguasu

Krenimo ispočetka, od istorije, ili barem verovanja! Po legendi, jedan indijanski bog poželeo je da oženi lepu domorotkinju po imenu Naipú. No, Naipú se nije dala onome koga ne voli, pa bio on i bog, i u kanuu je pobegla sa zemaljskim izabranikom srca svoga niz reku Iguasu. Bog je pojurio za njima i u besu je "smakao" dno reke za 70 metara, baš na mestu gde su se nalazili zaljubljeni begunci. Tako su nastali vodopadi, a zaljubljeni smrtnici su potvrdili svoje smrtno ime, uzgred bivajući osuđeni na večni pad niz vodopade, ako je ovo ikako logički spojivo.

Kao što rekosmo, ime ovih vodopada potiče od lokalnih gvarani reči y (voda) i guasú (velik), a ostaci ove ortografije vide se i dan danas u paragvajskoj varijanti pravopisa: Paragvajci nazivaju vodopade Yguazú, a svakom ko zna savremeni španski pravopis jasno je da je ova ortografija potpuno nemoguća. No, to je indijanski uticaj, a Paragvaj je zemlja u kojoj narod Gvarani dominira, a tako se zove i njihova valuta, da ne spominjemo da im je gvarani, uz španski, i zvanični jezik... Dakle, ovi vodopadi, najveći na svetu, po površini trostruko veći od svog severnoameričkog pandana Nijagare, naveli su mnoge goste i pre vas da im se divite. Recimo, žena Teodora Ruzvelta, posle posete Iguasuu, napisala je u knjigu utisaka "Jadna, jadna Nijagara!", da bi ozvaničila svoje poređenje sa "domovinskim vodopadima".

Jadna, jadna Nijagara

Recimo da krenete sa brazilske strane, kao što smo to mi uradili: trebaće vam poprilično duga vožnja od ulaska u Nacionalni park Iguaçu (namerno pišemo ovako, da biste ga razlikovali od argentinskog nacionalnog parka Iguazú, koji se isto izgovara, a različito piše), gde plaćate kartu, do samog početka staze. Na početku staze postoji i stanica, gde se malo odmorite. Betonska staza sa drvenom ogradom vijuga na metar pored korita reke, tako da izvanredno razuđeni argentinski vodopadi mogu da se vide kroz retku šumu u punom sjaju.

Prva impresija je da svi škljocaju aparatima – kao pomahnitali svi počinju da fotografišu, iako do Đavoljeg grla, najspektakularnijeg prizora u okolini, ima još vrlo mnogo! Najimpresivniji prizor su tri najveća vodopada u okolini, nazvana Tri brata, koja ostaju, naravno, zdesna.

Lokalni pripadnici faune

Arara

Već primećujete da sa brazilske strane nema mnogo vodopada, ali je velika prednost to što možete da posmatrate nebrojene slapove argentinske strane u punom sjaju. To se, naravno, dešava zato što je brazilska strana mnogo strmija. Već tu nas "spopadaju" i lokalni pripadnici faune: pa ovo je istinski tropski raj, u kojem sa grana kriču are i tukani! Are na portugalskom imaju jedno "ra" više i zovu se arará, a kada "propevaju", jasno vam je i kako su dobili ime: nesnosna buka ovih prelepih ptica koje sve vreme krešte "Arará! Arará!" nikako se ne uklapa u divno perje. No, ima i lepih žena koje pokvare ceo utisak kada progovore, zajednički je zaključak, uz opšti smeh...

Tukan

Još su "gori" tukani, divne ptice sa ogromnim kljunom koje stoje minutima kao da su punjeni piljevinom, nepomično, tako da se upitate da li su uopšte i živi, sve dok se naglo ne pomere i dokažu da nisu lutke... Utisku nestvarnosti ovih ptica još više doprinose perje, kljun i oči, koji izgledaju kao da su savršeno "skrojeni i zakačeni" na lutku, a ne na živo biće! No, i tukan "upropasti utisak" i zakrešti "Kraaaa!" Nit' lepše ptice, nit' ružnijeg glasa! Ali, mnogo toga u tropskom raju nije onako "kako mali Perica zamišlja"!

Sledeći "drugari" se daju i uhvatiti, ali ne baš dugo maziti – mačkoliki rakuni, poznati i kao nosati rakuni (imaju vrlo dug nos) ili kuaći, vrzmaju se oko nogu i traže, doslovno, prose hranu od posetilaca. Obožavaju hamburgere i sladoled! Ako im deca i ne daju sladoled, kuaćiji skoče i izbiju detetu sladoled iz ruke (dečiji sladoled je najbliži tlu) i posle ga jedu sa zemlje... Deca vrište, a roditelji ih teše uz nezaobilazno: "Bezobrazni mali kuaći, kupiće tata drugi tebi..."

Zanimljivo kako su se navikli na ljudsko prisustvo! Naš prijatelj biolog kazuje nam da svi rakuni iz nacionalnog parka imaju povišen holesterol i kvarne zube – zbog hamburgera i sladoleda! Za ne poverovati. Uhvatio sam jednog i slikao se, ali se nije dao dugo "držati u zagrljaju" ljudskog prijatelja – kada je video da nema pljeskavice, počeo je da se batrga…

Nosati rakun

Iguane su veoma simpatične – vrlo su plašljive i drage, iako izgledaju kao monstrumi iz praistorije. Brzo pobegnu u žbunje ako naiđete, a oni koji ih drže kao kućne ljubimce kažu da su vrlo prijateljski nastrojeni i da se rado maze! Mislim, ako volite velike plašljive guštere nalik na omanje dinosauruse...

Đavolje grlo

Ubrzo se stiže i do onog najvećeg i najatraktivnijeg slapa – on se zove Garganta do Diabo, na portugalskom, i Garganta del Diablo, na španskom, u svakom slučaju, Đavolje grlo, na našem. Pakleni prizor kvasi svakoga ko je i na 50 metara od njega, što uopšte nije naivno, ako je hladnije vreme! No, na našu sreću, bio je žarki decembar, dakle, južnjačko leto u punom sjaju… Đavolje grlo je vodopad u obliku slova U, a to "U" je 150 metara široko i 700 metara dugačko, i označava granicu između dve zemlje. Iako brazilska strana, kao što smo rekli, ima svega 600 metara, sa nje i njenih osmatračnica (miradores) pruža se divan pogled na mnogobrojne argentinske... A njih treba posetiti – sutra.

Puerto Iguazú

Sutradan je potrebno "uskočiti" na lokalni autobus za argentinski grad Puerto Iguazú, a zatim pešačiti do vodopada. Argentina se doima sređena kao Švajcarska, a umesto mulatskog stanovništva Brazila, dominira indijansko i, naravno, čuje se manje šuštavi kastiljanski jezik. Travica je gotovo nestvarno zelena, i svuda uredno podšišana. Ono što je u argentinskom nacionalnom parku odmah primetno je da se, za razliku od brazilskog, ne hoda samo napred. Na protiv, Argentinci imaju čitavu mrežu panoramskih stazica od drveta koje vijugaju između vodopada, tako da možete da ih vidite izbliza, i sa svih mogućih strana!

Kada dođete do samog Đavoljeg grla sa argentinske strane, neće vam više biti ni bitno to kako se ovaj monstrum od vodopada vidi i pod kojim uglom – već ste ga videli sa suprotne, spektakularne strane, a i toliko ste puni utisaka sa argentinske, da vam on deluje samo kao delić slagalice, ali ne i ono najvažnije, što je možda i pogrešan utisak, ali tako jeste.

Đavolje grlo

Pri povratku, imajte u vidu da se autobusi za nazad kreću sa učestalošću od jednog sata, a da, iako u svim, ali bukvalno svim kartama sveta piše da su Argentina i Brazil u istoj časovnoj zoni, u stvarnosti nisu!!! Kako? Pa, Brazil ne primenjuje letnje računanje vremena, a Argentina da, tako da među ovim zemljama leti postoji ceo sat razlike, što može da vam se osveti ako odlučite da se vratite poslednjim autobusom uveče, a niste podesili svoje ručne satove, pa mislite da ima vremena... Onda morate da stopirate, i molite i kumite da vas povezu natrag, što uopšte nije mali put – samo od granice do brazilskog hostela, koji je izvrstan, ima 17 kilometara, a tu je još i desetak kilometara do argentinskih vodopada!

Foz do Iguasu

Elem, jedna prijatna scena na ulasku u Argentinu je bila ta da smo sa našim pasošima ulazili bez viza i bez pečata, dok je Švajcarac morao da plati 20 dolara, na sopstveno zaprepašćenje... Na ulasku u Argentinu, takođe, stoji i ogroman natpis "Malvinska ostrva su argentinska!", sa delfinima koji skakuću oko belih slova, tako da je naš saputnik Britanac bukvalno prebledeo, znajući da Argentinci valjda najviše na svetu mrze – njegove sunarodnike. No, ovi ljudi su veoma ljubazni, i naravno da Britanac nije imao ama baš nikakvih problema.

Brana i hidroelektrana Itaipu

Oba nacionalna parka istog imena stavljena su pod zaštitu UNESCO-a, i to 1984. (argentinski) i 1986. (brazilski). Nije loše posetiti urbani velegrad Foz do Iguasu, nedaleko od vodopada, na brazilskoj strani (Foz znači ušće), u kome možete da se divite šarenim soliterima jarkih boja i savršenom komunalnom redu koji će u Beogradu, na žalost, ako se nešto dramatično i iznenađujuće ne desi, biti misaona imenica još decenijama, ali i branu Itaipú, između Paragvaja i Brazila. Ova hidrocentrala je toliko velika da šestospratnica sa upravnim centrom izgleda kao kućica od lego-kockica, a poseta je besplatna. Potapanjem reke Iguasu nastalo je ogromno akumulaciono jezero sa gomilom letovališta na obalama, na kojima se nalazi crveni pesak, nastao mešanjem nasutog peska sa lokalnom jarkocrvenom zemljom, što je posebno interesantno...

Brana i hidroelektrana Itaipu

Ako vam vreme dopusti, preporučujem kupanje na ovim mirnim plažama, i boravak u mnogobrojnim kafeima duž obale... Za one koji su ljubitelji kulture i starina, preporučujem novi odlazak u Argentinu i posetu jezuitskim misijama u provinciji Misiones, koja je po tim misijama, tako dramatično opevanim u filmu sa proslavljenim Džeremijem Ajronsom, i dobila ime. Ako uzmete DVD i pogledate film još jednom, moći ćete da vidite i te vodopade, kao i kakva je plemenitost krasila stare Gvaranije i jezuite, a kakva pokvarenost i gordost bez pokrića bele konkvistadore, bez obzira na jezik kojim su govorili...

Skoro 300 vodopada u zelenom srcu prašume

Dakle, Iguasu je jedna od latinoameričkih prirodnih atrakcija koju nijedan turoperator koji drži do sebe ne propušta na svojim južnoameričkim turama, nestvarni niz skoro 300 vodopada u zelenom srcu prašume, gde se čovek, okružen tom moćnom prirodom, oseti tako slab i mali, da se zapita čemu sva ova naša nabusitost i vera u progres. Pogled u to zelenilo, kao i pogled u plavetnilo neba koje gotovo da boli, iznad glave, reći će vam da niste u Evropi, jer tako jarkih, gotovo nestvarnih i kič-boja nema na našem kontinentu. I možda zbog tog jednog trenutka, pogleda u nebo ili osećaja ljudske nemoći i konačnosti i vredi živeti. I vredi putovati, posebno ovako daleko.
Žikica Milošević
B92 (Travel Magazine) – 02.01.2007.

Нема коментара:

Постави коментар