14 јун 2011

BELA CRKVA

KAD JE ISTOK BIO ZAPAD

Povoljni geografski uslovi učinili su da Bela Crkva još u XVIII veku bude privredni i trgovački centar regiona, danas je slika malo drugačija, ali potencijali su i dalje veliki

Početkom XVIII veka, kada su Austrijanci potisnuli Otomansku imperiju daleko ka unutrašnjosti Balkanskog poluostrva, na širem području Drema i Banata niklo je pedesetak novih naselja, u koje se doselilo katoličko stanovništvo iz zapadne Evrope.

Mapa lokacije Bele Crkve

Na jugoistoku Vojvodine, blizu ušća Nere u Dunav, kolonisti su naišli i na ruševine nekog belog hrama. Po njima će, davne 1717. godine, jedna od novih varošica dobiti ime Bela Crkva. Ovo je, po rečima Željka Komarice, stručnog saradnika u Istorijskom arhivu grada, samo jedna od legendi kako je mesto blizu rumunske granice dobilo ime. Za sve ostalo što se tokom poslednja tri veka ovde dešavalo postoji obilje istorijskog materijala i dokaza, što je zaista retkost kada je reč o našoj prošlosti.

Imali brend pre dva veka

Dok gledamo požutele papire i službene akte iz starih vremena, Komarica objašnjava da je među kolonistima najviše bilo Nemaca iz Hesena, Švapske i Franačke, i jedan broj Italijana i Španaca. Želja bečkog dvora bila je da utvrdi novu granicu prema Turskoj, a doseljenici, pretežno sirotinja i beskućnici iz brdovitih predela Nemačke, nadali su se da će ovde pronaći posao, hleb i blagostanje za svoje porodice. Nažalost, mnogi u tome nisu uspeli.

Panorama grada

Nenaviknuti na rad, ravnicu, pesak i vodu, brzo bi se razboljevali i umirali. Ali, nije se odustajalo. Tokom XVIII veka kolonizacija je obavljena u više navrata, sve dok nije napravljen bogat i lep grad u kome će se razvijati brojni zanati i trgovina, a najviše vinogradarstvo. Koliko se Bela Crkva brzo razvijala potvrđuje i podatak da je tri decenije posle osnivanja bila središte distrikta, a poseban značaj je dobila posle kuge 1738. godine, kada postaje sanitarni i vojni kordon na granici sa Turskom.

Ulica

Povoljni geografski uslovi uticali su da vinogradarstvo postane osnovna delatnost tokom XVIII veka, a u Istorijskom arhivu i danas čuvaju dokument iz 1795. godine koji potvrđuje da su pre više od 200 godina imali svoj brend, odnosno zaštićenu robnu marku. Naime, tadašnji belocrkvanski Magistrat zabranio je da se grožđe donosi iz drugih krajeva, jer je, kako doslovce piše u ovo odluci, goreg kvaliteta i "šteti ugledu ovdašnje sorte".

Da bi se na pogodnom, peskovitom i sunčanom terenu zapatilo što više vrsta vinove loze, vlasti su naseljavali ljude vične ovom poslu, odnosno one koji potiču iz vinogradarskih područja. To je dalo rezultate, pa se već sredinom XIX veka godišnje proizvodilo više od 5,5 miliona litara vina. O kojoj je količini reč dovoljno ilustruje podatak da se u Vršačkim vinogradima, jednom od naših najvećih proizvođača, uz primenu najsavremenije mehanizacije i hemijskih sredstava, danas godišnje proizvede svega 10 do 14 miliona litara.

I ko zna da li bi današnja Bela Crkva postala svetski poznata vinogradarska oblast da se, nesrećom, nije dogodio 8. oktobar. Naime, upravo toga dana, 1880. godine, primećena je filoksera, bolest vinove loze koja će za kratko vreme uništiti sav zasad vinograda na površini većoj od 2.300 hektara. Duže od 20 godina su Belocrkvani pokušali da oporave svoje vinograde, donosili lozu iz Amerike i drugih krajeva, ali nisu uspeli. Teška srca su prešli na druge kulture, pa je danas Bela Crkva grad voća, pre svega jabuka.

Grad noću

Većinu stanovništva u Beloj Crkvi, sve do kraja Drugog svetskog rata, činili su Nemci. Ali, nikada nisu bili jedini. Okolna sela su naseljavali Srbi i Rumuni, a početkom XIX veka zabeležen je dolazak prvih romskih porodica.

Turizam jedina nada

Kada danas pogledate okolinu Bele Crkve teško je pomisliti da je nekada obilovala šumom. A upravo zato, trbuhom za kruhom, krajem XIX veka, dolaze i češke drvoseče. Hronike beleže da se u Češkoj tada vladali veliko siromaštvo i glad, a "šumskim" radnicima obećavane su kule i gradovi samo da bi došli. Po običaju, poslodavci su štošta izneverili, pa je sama država, dovedena pred svršen čin, morala da sprovede organizovanu kolonizaciju. Tada je stvorena i češka enklava, a procenjuje se da ih i danas ima oko 5.000.

Ruska crkva

Međutim, ovde nisu stizali samo ekonomski imigranti. Posle Oktobarske revolucije, 1917. godine, dolaze i ruske izbeglice. Iako ih je bilo svuda na prostoru nekadašnje Jugoslavije, Bela Crkva im je posebno zapala za oko. Već 1921. godine, ovde osnivaju Ruski kadetski korpus i Devojački institut u kojima se školuju deca ruskih emigranata iz cele zemlje. Značajno je da je iz Rusije stizala prava društvena elita – inženjeri, lekari, profesori, umetnici i oficiri, koji su ostavili dubok trag u razvoju Bele Crkve. Bilo ih je puno, ali su se vremenom potpuno asimilirali, pa uspomenu na njihov boravak danas čuvaju samo veliko uređeno groblje i Ruska crkva.

Bela Crkva, plaža u kompleksu "Jezero"

Ekonomski i društveni razvoj grada, započet u XVIII, a nastavljen u XIX veku, zaustavljen je početkom prošlog veka. Posle stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Bela Crkva je ostala bez puteva i velikog tržišta u Austriji i Mađarskoj.

Raj za odmor

Varošica koja je prva dobila železničku prugu u zemlji, prvi muzej u Vojvodini, koja je po mnogo čemu bila nosilac razvoja u ovom delu Banata, polako zamire. Privreda ne radi, mladi sve češće odlaze, a za njim i njihovi roditelji. Ostaju stari i nemoćni, a jedina nada je razvoj turizma. Sedam prelepih veštačkih jezera, blizina Deliblatske peščare, brojni vodotokovi i prelepi pejzaži nešto su što bi, veruju ovde, ponovo moglo da vrati ljude. Nekada se, kažu, dolazilo zbog muke i posla, sada je, možda, vreme za odmor i zabavu.
Vlada Arsić
Press magazin 49 – 30.09.2007.

Нема коментара:

Постави коментар